AKTIVNOSTI ZA DJECU: Kako djeci vrtićke dobi približiti pojam vjere kroz igru, priču i emocije

Kroz jednostavne aktivnosti – priče, razgovore o osjećajima, pomaganje drugima, simbolične igre svjetlom ili kreativne zadatke – djeca mogu postupno otkrivati što vjera znači u svakodnevnom životu. Na taj način razvijaju osjećaj pripadnosti, sigurnosti i povjerenja, ali i uče da je vjera put koji nas vodi prema dobroti i međusobnoj podršci.

Kako djeci vrtićke dobi objasniti što je vjera?

Djeci se vjera može objasniti kroz osjećaje i iskustva, jer apstraktne pojmove teško razumiju.
Možemo reći nešto poput:
"Vjera je kad u nešto vjerujemo iako to ne možemo vidjeti. Kao kada vjerujemo da nas mama i tata vole, iako tu ljubav ne možemo dotaknuti. Ili kao kad vjerujemo da će sunce sutra izaći.”

Možemo naglasiti:

• da se vjera često povezuje s dobrotom,
• da nam pomaže osjećati se sigurno,
• da nas potiče da činimo lijepe stvari drugima.

PRIČE I AKTIVNOSTI KOJE NAM POMAŽU UPOZNATI DJECU SA ZNAČENJEM VJERE

🌟Priča Sjemenka koja je vjerovala

Priča „Sjemenka koja je vjerovala“ djecu upoznaje s idejom da vjera znači vjerovati u rast i dobro, čak i kad je ono još skriveno.
Ova je priča potiče djecu da:

• prepoznaju osjećaje radosti, strpljenja, nade i ponosa
• govore o trenutku kada su i sami vjerovali da će nešto uspjeti
• povežu vjeru s unutarnjim osjećajem „ja to mogu“

✨Likovna aktivnost – „Moje malo sjeme“

Djeca izrađuju svoje „sjeme“ i crtaju što ono može postati.
Ova aktivnost potiče razvoj:

• sposobnosti izražavanje unutarnjih želja i očekivanja
• mašte i osobnih ciljeva
• sposobnosti razgovora o osjećajima kada nešto čekamo ili u nešto vjerujemo

✨Igra povjerenja – „Vodi me“

U parovima, jedno dijete zatvorenih očiju kreće se po prostoru, dok ga je drugo dijete vodi. Mogu se dodati i prepreke poput mekih jastuka i sl.
Ova je igra potiče razvoj:

• povjerenja u drugu osobu
• osjećaja sigurnosti
• spoznaje kako pružiti i tražiti podršku
• osjećaja pripadnosti i zajedništva

✨Razgovor „U što ja vjerujem?“

Djeca dijele svoje jednostavne misli:
„Vjerujem da će kiša stati“, „Vjerujem da će mama doći“, „Vjerujem da ću naučiti nacrtati“. “Vjerujem da je lijepo pomagati.” “Vjerujem da se prijatelji vole dijeliti.”

Ovim razgovorima potičemo razvoj:

• sposobnosti prepoznavanje i imenovanje osjećaja
• vlastitog identiteta kroz izražavanje misli i uvjerenja
• samopouzdanja u iznošenju osobnih stavova

✨“Nevidljiva ljubav” – demonstracija pojma vjere

Cilj: Djeca shvaćaju da neke važne stvari ne vidimo, ali postoje.

Materijal: balon, zrak

Tijek aktivnosti:

1. Pokažemo prazan balon.

2. Pitamo djecu: “Je li u balonu nešto?” – reći će “nema ničega”.

3. Napušemo balon: “A sad? Što ga puni?”

4. Objasnimo: “Ne vidimo zrak, ali vjerujemo da je tu jer vidimo što radi.”

5. Povežemo s vjerom: “Tako je i s vjerom – ne vidimo je, ali osjećamo u srcu.”


🌟Priča: “Mali medo i svjetlo u srcu”

Poruka priče: Vjera, povjerenje, osjećaj sigurnosti, ljubav i emocionalna snaga koju nosimo u sebi.

✨Aktivnost: “Moje svjetlo u srcu”

Opis: Nakon čitanja priče, djeca crtaju što je njihovo “svjetlo” – ono što im daje osjećaj sigurnosti i topline (mama, tata, baka, igračka, prijatelji, priroda…).

Materijal: 

• Papir u obliku srca
• Bojice, 
• pastele.

Tijek aktivnosti:
Razgovor s djecom: “Što je medo osjetio u srcu? Što vas grije iznutra?”
Djeca crtaju ono što predstavlja njihovo “svjetlo”.

Razvojni ciljevi:

• emocionalna pismenost
• prepoznavanje i imenovanje osjećaja
• jačanje sigurnosti i samopouzdanja
• simboličko izražavanje kroz likovni rad

✨Aktivnost: “Sjene koje pričaju priču”

Opis: Djeca uče da sjene mogu izgledati strašno, ali da same po sebi nisu opasne.

Materijal:

• lampa
• zid ili bijelo platno
• izrezane figure (drveće, životinje) ili dječje ruke

Tijek aktivnosti:

Odgojitelj pokazuje kako sjena nastaje.
Djeca stvaraju vlastite sjene i mijenjaju ih.

 
Razgovor: “Jesu li sjene opasne? Što ste mislili o sjenama prije?”

✨Aktivnost: “Zagrljaj povjerenja”  (Vodi me)– igra u paru 

Djeca vježbaju povjerenje poput malog mede prema mami.

Materijal:

• marama za oči.

Tijek aktivnosti:
Jedno dijete ima povez preko očiju.
Drugo ga dijete vodi po jednostavnoj stazi (jastuci, stolice).
Zamjena uloga.

✨Aktivnost: “Toplina srca” – mindfulness za djecu

Vrlo jednostavna vježba opuštanja.

Tijek aktivnosti:
Djeca stave ruke na srce.
Zatvore oči.
Odgojitelj kaže: 
“Zamisli da u tvom srcu svijetli mala, topla lampica… kao kod mede.”
Djeca dišu polako i mirno.

✨Aktivnost: “Zašto se medo boji?” – razgovor o emocijama

Djeca kroz sliku i priču prepoznaju emocije malog mede i svoje vlastite.

Tijek aktivnosti:
Pitanja djeci:
“Kako se medo osjećao?”
“Što mu je pomoglo?”
“Što pomaže kad se ti bojiš?”

Audio i video priča: Priča o Nikoli

Topla božićna priča o Nikoli, dobrom čuvaru šume koji djeci iz siromašnog sela izrađuje igračke i ostavlja ih u njihovim čistim čizmicama na prozorima,  dobila je svoju video verziju. Poslušajte ovu legenda o nastanku običaja darivanja na Nikolinje – priča o dobroti, brizi i malim radostima koje traju generacijama.

Topla jesenska slikovnica: „Mala bundeva Bundolina” – priča koja uči djecu o emocijama i prihvaćanju

Na jednom velikom polju rasle su mnoge bundeve.

Bile su okrugle, narančaste i vesele.
Među njima je živjela najmanja bundeva — zvala se Bundolina.

Bundolina je svaki dan gledala kako njezine sestre rastu sve veće i veće.
Ona je ostala mala i tiha.
Šapnula je vjetru:
– “Ja sam najmanja… nitko me neće primijetiti.”

Vjetar ju je nježno pomilovao po listićima i tiho rekao:
– “Svaka bundeva ima svoje vrijeme i svoj razlog. Budi strpljiva.”

Ali Bundolina je i dalje bila tužna.
Kad su djeca dolazila na polje, svi su pokazivali na velike bundeve:
– “Pogledaj ovu ogromnu!”
– “Ova je savršena za lampion!”
Nitko nije pogledao Bundolinu.
U njezinom malom srdašcu rasla je tuga.

Jednog jutra, na polje je došla djevojčica Ema.
Nije gledala velike bundeve.
Zastala je kod Bundoline, čučnula i nasmiješila se:
– “Ti si savršena za mene. Male stvari stanu točno u male ruke.”

Ema ju je nježno ubrala i odnijela kući.
Stavila ju je na prozor, uz šarene listiće i svjećicu.
Bundolina je blistala! 

Shvatila je da nije važno biti najveća —
važno je biti voljena baš takva kakva jesi.

I od tog dana Bundolina se više nikada nije osjećala mala.
Osjećala se posebna. 

Emocionalni poticaji nakon čitanja:

• Kako se Bundolina osjećala na početku priče?
• Zašto je bila tužna?
• Kako se osjećala kad ju je Ema odabrala?
• Jesi li se ti nekad osjećao/la kao Bundolina?
• Što te tada razveselilo?

Savršeno za jesenje dane u vrtiću, školi ili kod kuće. 

Kliknite “Kupi sada” i preuzmite svoj primjerak digitalne slikovnice odmah!

🛍️ Kupi sada – 2,00 €

Uz slikovnicu dolaze i prijedlozi aktivnosti za vrtić ili kućno okruženje: igre emocija, likovne aktivnosti, istraživanje pravih bundeva i razgovori koji potiču emocionalnu pismenost.

Besplatni radni listić i bojanka za printanje dostupni su OVDJE.

Možda će Vas zanimati i ova STEM aktivnost Eksperiment: Lava iz bundeve

Više ideja za aktivnosti na temu bundeva možete proći OVDJE.

🍎 Priča za djecu: Jabuka koja nije htjela pasti

Visoko, visoko na jednoj grani, rasla je mala crvena jabuka.
Bila je sjajna, sretna i ponosna na svoje mjesto na stablu.

Svako jutro sunce bi je pomilovalo po obrazima, a vjetar bi joj tiho šaptao: „Vrijeme je, jabuko, da uskoro padneš. Dolazi jesen.“

Ali jabuka bi se namrštila i odgovorila:
„Ne, ne! Ja ne želim pasti! Na grani mi je lijepo. Vidim cijeli voćnjak, čujem ptice i pričam s lišćem.“

Dani su prolazili. Lišće je počelo žutjeti, a ostale su se jabuke već otkotrljale na meku travu ispod stabla. Mala crvena jabuka ostala je sama i tužno promatrala sestrice u travi.

Došao je i dan berbe i djevojčica je u košaru pokupila sve jabučice koje su se spustile na meku travu. Samo je mala tvrdoglava jabuka ostala visjeti sama.

Djevojčica zapjeva jabučici: „Oj jabuko, jabučice….“, ali tvrdoglava jabučica i dalje odbija pasti na zemlju.

Kiša ju je močila, vjetar nosio, a ona se i dalje držala grančice.

„Neću pasti!“, ljutito je govorila.

Tada je sunce provirilo kroz oblake i reklo:
“Draga jabuko, svatko jednom mora pasti. Tako počinje tvoja nova pustolovina.“

„Ali što ako se razbijem?“, upitala je uplašeno jabuka.

„Ne boj se. Zemlja će te dočekati meko. Ka padneš dat ćeš sjeme – iz njega će narasti novo stablo.“, odgovorilo je Sunce. Jabuka je malo razmislila… i osjetila toplotu u srcu.

Jabuka se nasmiješila i – otpustila grančicu.
Pala je tiho, na meku travu. Nije se razbila.

“Oh, pa uopće nije bilo strašno!” – rekla je veselo.

Zima je došla i jabuka je odmarala u zemlji.

Kad je došlo proljeće, iz njezinog sjemena niknula je mala grančica.
Nova jabuka je rođena!

I na njemu su se uskoro pojavile nove, sjajne, crvene jabuke.

I tako je jabuka shvatila da pad nije kraj, nego početak nečeg novog.


🌟 Pouka priče: Ponekad se bojimo promjena, ali svaka promjena donosi nešto novo i lijepo.

Predivna slikovnica za djecu o jednoj neobičnoj jabuci koja uči važnu životnu lekciju 
🌟 Dob: 3+ godine
📄 Format: PDF slikovnica za preuzimanje
💰 Cijena: 2,00 €
🛍️ Kupi sada – 2,00 €

Plaćanje i preuzimanje odvija se sigurno preko Gumroad platforme.
Prijedlog aktivnosti nakon pročitane priče možete pogledati OVDJE.

Aktivnosti na temu "Lav i miš"

Budući da je poruka basne da su i najmoćnijima u nevolji potrebni i oni najslabiji, naglasak ćemo staviti na aktivnosti kojima ćemo poticati socijalnu kompetenciju suradnje te usvajanju vrijednosti humanizma i tolerancije kroz prihvaćanje i poštivanje drugih bez obzira na njihove različitosti.

Basnu "Lav i miš" pročitajte OVDJE.

Aktivnost prije čitanja basne

Cilj: potaknuti znatiželju i predviđanje sadržaja.

Razgovor uz poticajna pitanja o osobinama i izgledu lava i miša korištenjem slikovnog materijala.

Prijedlozi pitanja:

• Pogledaj sliku/naslov. Što misliš, o čemu će biti ova priča?
• Kakve su razlike između lava i miša?
• Tko je po tvom mišljenju jači - lav ili ili miš? Zašto?
• Mogu li jaki i mali biti prijatelji?
• Što misliš, što bi se moglo dogoditi lavu i mišu u ovoj priči?

Razgovor nakon pročitane basne

Cilj: potaknuti razumijevanje, emocije i moralnu poruku
Razgovorom nakon aktivnosti slušanja, osim što potičemo razvoj dječjih kompetencija izražavanja na materinskom jeziku, pomažemo djeci da prerade emocije i osvijeste poruku koja se pričom želi prenijeti.

Prijedlozi pitanja:

• Tko su bili glavni likovi u basni?
• Što se dogodilo lavu?
• Tko mu je pomogao?
• Kako se lav ponašao prema mišu na početku? A na kraju?
• Što je lav učinio?kako se ti osjećaš kad ti netko pomogne?
• Jesi li ti nekad pomogao nekome tko je veći i stariji od tebe?
• Što nam ova priča želi reći? (mali mogu biti važni, dobrota se vrača, treba pomagati drugima.....)

Ukoliko želi dodatno potivcato razvoj empatije, razumijevanje odnosa i poruke priče, evo prijedloga aktivnosti kojima možete nastaviti razgovor:

• Razgovor o prijateljstvu: Tko je tvoj prijatelj? Kako mu možeš pomoći?
• Igra “Što bi ti učinio?” – postavi situacije (“Lav je uhvatio miša… Što bi ti učinio?”).
• Emocionalne kartice: pokazuj sličice emocija (strah, sreća, iznenađenje...) i neka djeca pokažu kako se lav i miš osjećaju u pojedinim dijelovima priče.

POKRETNA IGRA: SPAŠAVANJE LAVA

Djeca se u paru kao lav i miš pokušavaju osloboditi iz mreže, labirinta napravljenog od traka gume (može poslužiti i vuna, špaga i sl.) koje ostala djeca u parovima drže zategnute u različitim visinama. Lav i miš se moraju cijelo vrijeme držati za ruke. Ovom smo aktivnošću kod djece poticali tjelesni, emocionalni i socijalni razvoj i to: razvoj krupne motorike, spretnost, ravnotežu, koordinaciju strpljenje, pažnju, suradnju itd.

POKRETNA IGRA: MI IDEMO LOVITI LAVOVE

Opis igre pronađite OVDJE.

Ovom ćete pokretom kod djece izazvati smijeh i veselje što će djecu poticati na ponavljanja kojima će na posredan način, uz igru vježbati tečnost govora te  izgovora glasova i riječi.

STVARALAČKA AKTIVNOST IZRADE DVOGLEDA ZA TRAŽENJE LAVOVA

Za ovu aktivnost potrebni su vam papirnati tuljci, vruče ljepilo, špagica. Za ukrašavanje možete koristiti slikarsku tehniku temperama ili kolašem, ili ukražavanje flomasterima i sl.

Postupak izrade dvogleda:

Dva tuljca jednake duljine spojite jednim izrezanim dijelom tuljca debljine cca 1 cm na način da ga spljoštite, te zalijepite uzdužno kako bi spojili dva tuljca koji će postati pomični, odnosno moći će se skupiti i raširiti.

IGRA PREPOZNAVANJA PO GLASU "RIKANJE U POMOĆ"

Jedno dijete koje predstavlja miša, okrenuto leđima ili ima povez na očima, pogađa koje je dijete lav prema njegovu glasu – rikanju. 

USPAVANI LAVOVI

Lavovi, djeca, spavaju na podu. Miš, jedno dijete, ih pokušava probuditi - potaknuti da se pomaknu nasmijavajući ih i šetajući od jednog do drugog i sl. Tko se probudi, odnosno pomakne ili počne smijati, pridružuje se mišu i zajedno pokušavaju probuditi ostale lavove. Igra traje sve dok ne ostane samo jedan lav koji pobjeđuje u igri i on sada preuzima ulogu miša i igra se otpočetka.

LIKOVNE AKTIVNOSTI

Cilj: poticati razvj fine motorike i kreativnosti.

Lav - slikanje kolažem

Potrebno: podloga za lijepljenje natur boje, žuti, narančasti (preporuka oslikani papiri kombinacijom narančaste i žute tempere ) i sivi kolaž, crni flomaster.

Lavova griva – djeca lijepe trakice papira, vunu ili listiće oko kruga (lavlje glave).

Miš iz otiska prsta – otisnu prstić sivom bojom, dodaju repić i uši.

Mreža – crtanje linija špagom umočenom u boju.

Zajednička slika – jedno dijete crta lava, drugo miša; razgovaraju kako da budu “zajedno”.

Basnu "Lavi i miš" pročitajte OVDJE.

Priča o patuljku slikaru

Priča o patuljku slikaru može poslužiti kao motivacija za likovne aktivnosti bojama. Prije čitanja priče pripremite boje, kistove i posudice s vodom, a ako je aktivnost s lišćem, i lišće jesenjih boja. Priču pričajte koristeći se pokretima opisanim u zagradama.

Bio jednom jedan patuljak koji je živio u velikoj šumi. Patuljak je imao narančastu kapicu, žuto odijelo opasano velikim crnim remenom , narančaste hlačice i duboke crne čizmice.

Patuljak je svaki dan išao u šetnju od svog stabla, ispod kojeg je bila njegova kućica, do drugog kraja šume. U šetnju bi ponio torbu preko ramena, a unutra bi stavio bočice boja: crvenu, plavu i žutu, te kist. Patuljak je uživao u svom tom divnom lišću što je raslo na drveću, a divio se i lišću što je raslo na zemlji. Igrao se s lišćem i dao mu divne boje koje bi počele razgovarati među sobom.

Mali patuljak našao je žuti list i upitao ga:
"Bi li se htio igrati samnom?"
"Hoću! Hoću!", veselo usklikne mali list.
"Ako se hoćeš igrati samnom, prvo moraš smočiti noge u lokvi vode (umočiti kist u vodu), obrisati noge (ocijediti kist o rub staklenke) pa se možemo igrati! (umočiti kist u boju i plesati njime po zraku)".
Patuljak je plesao sa žutim listom sve dok se nije umorio. Otkrio je u šumi puno lišća koje se htjelo igrati. I tako bi se patuljak igrao i igrao....sve dok se ne bi umorio.

Hajde, idemo se i mi sada kao mali patuljak igrati....

NEPOZNATI AUTOR

Watercolor Leaves Resist Projec

t

How to Make a Leaf Pattern Painting and Leaf Coloring Page
Više aktivnosti na temu "Jesen" možete pronaći OVDJE.

Možda će Vas zanimati i Ideje za likovne i istraživačke aktivnosti s djecom: Igre bojom

Plesna haljina žutog maslačka (Sunčana Škrinjarić)

Svake je godine cvijeće priređivalo raskošni ples koji je bio toliko velik i poseban da je trajao do zore. Pripreme za ples su trajale tijekom cijele godine. Krojile su se i izrađivale posebne haljine te su se pripremali razni ukrasi i kape.

I tako je jedne godine u jarku, jedan žuti maslačak plakao jer je znao da ne može prisustvovati plesu. Naime, on je smatrao sebe neuglednim jer je imao ružnu haljinu. Tada je jedna bubamara, odnosno božja ovčica, začula plač maslačka. On joj se tada povjerio i rekao joj je da plače jer je njegova haljina ružna i da svi cvjetovi imaju ljepšu haljinu od njega te da on zato ne može prisustvovati plesu. Maslačak ne želi biti najružniji cvijet na plesu.

Bubamara nije znala što da radi i kako da maslačku pomogne pa je za savjet pitala ostale kukce. No, nitko nije znao kako mu pomoći.

Cijelu priču čuo je stari pauk koji je bio jako zao. On je osjetio da mu se te noći približava smrt pa je bio jako nesretan. Odlučio je da će maslačku istkati haljinu kakvu neće nitko drugi imati. Vjerovao je da će mu biti lakše umrijeti ako razveseli maslačka.

I tako je stari pauk bio zaposlen cijelu noć, a ujutro sljedeći dan, haljina je bila gotova. Maslačak je obukao haljinu i sretan otišao na ples. Cijelu je noć sa svima plesao, a svi su se divili njegovoj prekrasnoj haljini.

Sljedećeg dana, jedan je dječak puhnuo u maslačka i njegova se haljina rasprsnula. No, na proljeće je pored tog istog maslačka niknulo još mnogo drugih. I svi su oni prisustvovali plesu cvijeća u svojim predivnim paučinastim haljinama.

(skraćena verzija)

Cijelu priču poslušajte u audio formatu:

Priča za djecu: Jaje koje nije znalo koju boju voli

Približavao se Uskrs. Jaje Egi bilo je žalosno. Puno se toga pripremalo: košarice, čokoladni zečići, a hrpa jaja željno je čekala bojanje. Svako je jaje odabralo svoju boju, svoj novi izgled za uskršnju košaricu. Svi, baš svi, osim Egija. On se nije mogao odlučiti u koju boju da oboji svoju ljusku.
Došao je i dan bojanja jaja, a on još uvijek razmišlja u koju boju da se oboji. Pred njim su bile izložene sve boje: crvena, žuta, plava, zelena, narančasta. A Egi ni tada da se odluči u koju boju da se oboji.

Razgledao je sve boje i tiho sebi rekao: "Ova plava boja zaista je lijepa i podsjeća me na boju neba." Uzeo je kist i obojio se u nekoliko plavih točkica.

Zatim je ugledao crvenu boju, koja je bila sjajna i crvena, poput jabuke s bakina ormara. Uzeo je kist i obojio se u nekoliko crvenih točkica.

Onda je ugledao žutu boju, sjajnu i zlatnu kao sunce. Uzeo je kist i obojio se u nekoliko žutih linija.

Bila je tu i zelena boja, zelena kao što su iglice na boru. Zelena mu se toliko svidjela da je njome napravio više zelenih linija. Sad je jaje Egi bilo lijepo i obojano.

Zadovoljan svojim izgledom pjevao je:
KOJU BOJU JOŠ DA UZMEM! - pjevao je sam u sebi.

Ugledao je narančastu boji. Bila je svijetla i vesela poput bundeve u kojoj se pa i svijeća za jesensku svečanost.

Tako se jaje Egi zabavljalo bojanjem svoje ljuske.
Pogledao se u ogledalo i rekao - EVO I JA SAM IZABRAO BOJE KOJE VOLIM I SADA SAM SPREMAN ZA USKRS.

-BAŠ SAM LIJEP, BAŠ SAM LIJEP!-

I stvarno, Egi bilo najljepše uskrsno jaje.

Ideje za aktivnosti na temu "Jaje" potraži ovdje:
Tko sve daje jaje 1. dio
Tko sve daje jaje 2. dio: Slikovnice i priče
Tko sve daje jaje 3. dio: Likovna aktivnost "Potrgaj i pogleda...tko će se izleći iz jajeta


Možda će vas zanimati i ovo:
Priča o uskrsnom zecu
Priča: Čarobno jaje
Priča: Ružno pače
Priča: Max je pronašao jaje
Uskrs: Stihovi i pjesmice

Priča za djecu: Priča o uskrsnom zecu

Bili jednom mama zečica i tata zec i imali su sedam malih zečića. Nisu znali koji bi od njih mogao biti pravi uskrsni zec. Uzeli su zato košaru punu šarenih uskrsnih jaja i pozvali svoju djecu.

- Da vidimo koji će od vas biti pravi uskrsni zec! Ponesite ova jaja djeci!

Prvi pristupi najstariji zec, zvani Dugouško. On uze zlatno jaje pa potrči s njim kroz šumu, preko proplanka, prepliva malo jezero, koje se nalazilo na putu, ponovo na livadu, pa sve do dvorišne ograde kuće u kojoj su stanovala djeca. Ona su za zeku, u vrtu, već pripremila gnijezdo. Dugouško uzme jaki zalet i jednim skokom preskoči ogradu. Ali jao! Nije dobro ocijenio, zalet je bio prevelik, on je prejako skočio, a jaje mu je pritom udarilo u zemlju i razbilo se. Žalostan i pokunjen vrati se kući neobavljena posla. On nije bio pravi uskrsni zec.

Sada je došao red na drugog zečića, zvanog Vrtirep. On uze srebrno jaje, pa potrči s njim kroz šumu. No, čim je stigao u šumu, s grane ga zovne vrana:
- Zeko što to nosiš? Pokaži mi!
- Nosim jaje za djecu. Zar ne znaš da već dolazi Uskrs?
Dok je on pričao, vrana je zgrabila jaje i odletjela s njim. Ni on nije bio pravi uskrsni zec.

Došao je red i na trećeg zeca, koji se je zvao Sladibrk. On uze čokoladno jaje, pa hop s njim kroz šumu! Na samom rubu šume, nadomak proplanku, dočeka ga vjeverica i upita:
- Zeko, što to nosiš?
- Čokoladno jaje za djecu!
- Mmmm… - reče vjeverica - Daj mi malo da liznem, molim te!
Lizne ona, lizne zeko, lizne ona, lizne zeko – i u tili čas nestade čokoladnog jajeta. Kada se zeko Sladibrk vratio kući tata ga je počupao za brkove, koji su još bili umrljani od čokolade, i rekao:
- Nisi ni ti pravi uskrsni zec!

Dođe i četvrti zeko na red. On se zvao Šaro. Uze Šaro šareno jaje, pa s njim kroz šumu. Dođe do ruba šume, preko proplanka, pa sve do jezera. Popne se na brvno da s njim prepliva jezero. Dok je plivao, zagledao se u svoju sliku što ju je primijetio na mirnoj površini jezera. No tada – buć! Pade mu jaje u vodu. Ni on nije bio pravi uskrsni zec.

Peti zeko se zvao Meka Šapa. On uzme plavo jaje, pa s njim kroz šumu. Stigne do ruba šume, prijeđe proplanak, stigne do jezera, prepliva jezero, i tek što je stigao na drugu obalu sretne ga lisica.
- Zeko što to nosiš? - upita ga lisica.
- Nosim djeci uskrsno jaje! - odgovori zec.
- Daj mi ga malo da ga pokažem svojoj djeci!
Lisičići se stadoše igrati s jajem, kao s loptom. No, jednom jaje promaši, padne na kamen i razbije se.
Ni Meka Šapa nije bio pravi uskrsni zec.

Predzadnji zeko, Kratkorepić, uze žuto jaje, pa potrči s njim kroz šumu, preko proplanka, prepliva jezero, stigne na drugu obalu, krene livadom prema kući gdje su stanovala djeca, kad susretne drugog zeca. On ga pozove da se s njim poigra. Ali usred igre najednom nestade zeca, a od jajeta ni traga ni glasa. Ni Kratkorepić nije bio pravi uskrsni zec.

Sedmi zeko, najmlađi, zvao se Bjelko. On uze crveno jaje, pa potrči s njim kroz šumu. U šumi sretne vranu koja ga je zvala:
- Zeko kud ćeš?
- Nosim jaje djeci za Uskrs! - odgovori zeko, ne zaustavljajući se. Na izlasku iz šume dočeka ga vjeverica i htjede se poigrati s njim. No zeko joj odgovori da se žuri odnijeti jaje djeci za Uskrs. Sretno stigne do obale jezera. Stane na brvno da prepliva jezero. Kad je došao na drugu obalu, dočeka ga lisica i htjede ga pozvati da pokaže jaje njenim lisičićima. No, zeko joj se ispriča i reče kako žuri djeci da im odnese uskrsno jaje. Trčeći dalje sretne još jednog zeca. Kad ga taj pozove na igru, Bjelko mu reče:
- Nije sad vrijeme za igru, žurim djeci, nosim im jaje za Uskrs! - i odskakuće dalje. Ubrzo zatim stigne do ograde one kuće u kojoj su stanovala djeca. Djeca su u vrtu već pripremila gnijezdo za uskrsnog zeca. Bjelko uze zalet, ni prevelik, ni premalen i preskoči ogradu baš kako treba. U vrtu je našao gnijezdo što su ga djeca za njega pripremila. U njemu ostavi crveno uskrsno jaje.
On je bio pravi uskrsni zec.

V. Picht

Možda će vas zanimati i ovo:

Priča: Jaje koje nije znalo koju boju voli
Priča: Čarobno jaje
Priča: Ružno pače
Priča: Max je pronašao jaje
Uskrs: Stihovi i pjesmice
Tko sve daje jaje 2. dio: Slikovnice i priče
Tko sve daje jaje 3. dio: Likovna aktivnost "Potrgaj i pogleda...tko će se izleći iz jajeta

RUKAVICA

Išao djed kroz šumu, a za njim trčao pas.

Išao djeda, išao, pa ispustio rukavicu.

Uto dotrči mišica, uvuče se u rukavicu i reče:

„Tu ću ja živjeti!“

Tada žaba skok, skok, skok, upita:

„Tko tu živi?“

„Ja mišica Grickalica. A tko si ti?“

„Ja sam žabica Skočica. Pusti i mene unutra,“

„Uđi“, reče joj mišica.

Sada ih je u rukavici već dvoje. Kroz šumu trči i zečić. Pritrča rukavici pa upita:

„Tko tu živi?“

„Ja mišica Grickalica i ja žabica Skočica. A tko si ti?“

„Ja sam ježić  Bježić. Pustite i mene u rukavicu.“

„Uđi“, rekoše.

Sad ih je već troje. Dotrči lisica pa upita:

„Tko tu živi?“

„Ja mišica Grickalica,ja žabica Skočica i ja ježić Bježić. A tko si ti?“

„Ja sam lisica Sestrica. Pustite i mene k sebi.“

„Uđi“, rekoše.

Eto, sad ih je već četvero. Kad gle, trči vučić i pita:

„Tko tu živi?“

„Ja mišica Grickalica,ja žabica Skočica, ja ježić Bježić i ja lisica Sestrica. A tko si ti?“

„Ja sam vučić Sivi Brčić. Pustite i mene.“

„Uđi“, rekoše.

Uđe i on u rukavicu. Već ih je bilo petero. Iznenada se dovuče divlji vepar:

„Grok, grok , tko to živi u rukavici?“

„Ja mišica Grickalica,ja žabica Skočica, ja ježić Bježić , ja lisica Sestrica i ja vučić Sivi Brčić. A tko si ti?“

„Ja sam vučić veprić Kljović. Pustite i mene.“

„Nećeš moći“, rekoše životinje iz rukavice

„Nekako ću se uvući, pustite me“

„Što ćemo s tobom. Hajde ulazi!

Uđe i ovaj. Već ih je šestero. Tako im je bilo tijesno sa se nisu mogli pomaknuti. Tada zapucketaše suhe grančice i pojavi se medvjed. Priđe rukavici pa zamumlja:

„Tko to u rukavici živi?“

„Ja mišica Grickalica,ja žabica Skočica, ja ježić Bježić , ja lisica Sestrica, ja vučić Sivi Brčić i ja veprić Kljović. A tko si ti?“

„Uuu, uuu, tu vas je puno. Ja sam medvjedić Druškančić. Pustite i mene k sebi?“

„kako ćemo te pustiti? Jako nam je tijesno!“

„Bilo kako!

„Pa onda uđi, samo polako!“

Uđe i ovaj. Sada ih je sedmero. Bilo je tako tijesno da se rukavica mogla svaki čas raspasti.

U međuvremenu primijeti djed da nema rukavice. Vrati se tada i potraži je. Pas otrči naprijed. Trčao je i trčao, pa ugleda . leži rukavica i pomiće se.

Tada pas zalaje: „Vau, vau!“

Životinje se uplašiše, izjuriše iz rukavice, pa se razbježaše po šumi na sve strane.

A djed dođe i uze rukavicu.

Ruska narodna priča

Priča za djecu: Djevojčica sa zlatnom lampicom - Ja nosim lampicu svoju

Priču o djevojčici s lampicom, koju mi je proslijedila prije desetak godina odgojiteljica Katarina (inače Waldorf odgojitelj), a ja sam ju negdje zametnula i izgubila, davno sam čitala mojoj Gabrijeli. Pokušala sam ju pronaći na internetu, ali bezuspješno. Postoje različite verzije, ali niti  jedna slična onoj koja je meni ostala u sjećanju. Ja sam priču obradila i malo ju promijenila. Nadam se da će vam se svidjeti.

Jednom davno živjela je djevojčica po imenu Lucija. Lucija je živjela sa svojom bakom u osamljenoj kućici na rubu šume. Šumska stvorenja bili su njezini jedini prijatelji, a zlatna lampica njezina jedina igračka, jedina ostavština njezinih roditelja koji su umrli dok je Lucija bila još mala djevojčica.

 

Svakoga dana, Lucija bi radila u vrtu, sakupljala drva za ogrjev u šumi i štogod bi radila i gdjegod bi išla, uvijek je sa sobom nosila zlatnu lampicu, čija je svjetlost uvijek sjala te pjevala:

„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"

I upravo se zbog te lampice, Lucija uvijek osjećala sigurno .
Jedne jesenje večeri kada se spustila tama u šumi, Lucija je primijetila da njezina zlatna lampica ne sjaji sjajem kojim je prije sjala.
Tijekom sljedećih dana svjetlost lampice bila je sve slabija te Lucija odluči potražiti Sunce kako bi ono vratilo sjaj njezinoj lampici pa ga krene pronaći.
Na putu kroz šumu, Lucija sretne svog prijatelja zeca.
„Lucija, dođi. Idemo se igrati“, reče joj zec veselo skačući po travi.
„Nemam vremena za igru. Moja lampica se gasi.“ odgovori Lucija tužno. „ Moram pronaći Sunce i ponovo vratiti sjaj svojoj lampici. Znaš li ti gdje ga mogu pronaći?“
„Ne znam, ali mogu ti pomoći tražiti ga.“, reče zec i krene s Lucijom tražiti Sunce. Luciju jako razveseli društvo njezina prijatelja zeca te nastave oni zajedno tražiti Sunce veselo pjevajući:

„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"

Lutajući tako šumom u potrazi za Suncem, sretnu oni vjevericu . „A gdje vi tako žurite“, upita ih ona.

„Idemo tražiti Sunce.“, odgovore joj Lucija i zec. „Znaš li ti možda gdje ga možemo pronaći?“.

„Ne znam, ali znam nekoga tko bi vam mogao pomoći. Mudra Sova će to sigurno znati. Idemo ju zajedno pitati.“, reče vjeverica veselo i pohita prema velikom hrastu gdje je živjela Mudra Sova.“

Noć se već spustila i zadnje zrake sunca nestale su u tami noći, a lampica se potpuno ugasila. Lucija tužno pogleda prijatelje i suze joj krenu niz obraze. Mudra Sova upravo se probudila.

„Mudra Sovo....“, obrati joj se vjeverica. „Moja prijateljica Lucija želi pronaći Sunce. Njezina lampica se ugasila. Znaš li ti gdje ga može pronaći kako bi joj ono ponovo vratilo sjaj.“

Sova je mudro šutjela. I baš kad su mislili da im ne želi odgovoriti i htjeli otići, Sova mudro prozbori:

„Hu-hu. Sunce ćete pronaći na vrhu šumske planine. Hu-hu. Ali požurite, morate tamo stići do zore.“

Luciji se vrati nada i srce joj veselo zaigra.
Zahvale mudroj Sovi na pomoći pa se upute prema šumskoj planini. Uspon je bio težak i strm, ali nisu odustali. Zvijezde su blistavo svjetlucale na vedrom nebu, obasjavajući im put prema vrhu. Napokon se popnu na vrh planine. Ali tamo nije bilo Sunca. Razočarani i umorni, stisnu se jedno uz drugo kako bi se malo odmorili….

Kad odjednom, prve zrake Sunca, crvene i žute, zaplešu po nebu i uštipnu Luciju po obrazu. Zatim se nebo ispuni zlatnim sjajem i Sunce pokaže svoje lice.

„O, drago Sunce“, uzvikne Lucija. „Moja se lampica ugasila. Molim te, vrati joj sjaj kako bi mi mogla svijetliti put.“

I dogodi se čudo. Jedna blistava zraka Sunca, spusti se s neba, zavrti se veselo plešući oko Lucije, zaustavi se i u trenu upali Lucijinu lampicu. Lampica zablista kao nikada do tada, sjajem zlatnijim od najblistavijeg zlata, a Sunce se nasmiješi pa nastavi šarati nebo svojim toplim zrakama.

"Hvala ti, Sunce", rekla je Lucija tiho. Sretna i zadovoljna, zajedno sa svojim prijateljima, Lucija krene nazad svojoj kući veselo pjevajući:

„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"

Priča za djecu: Priča o četiri adventske svijeće

Topla i poučna božićna priča o četiri svijeće — Miru, Vjeri, Ljubavi i Nadi. Kroz jednostavne i dirljive rečenice, djeca uče koliko je važno čuvati mir, vjerovati, voljeti i nikada ne izgubiti nadu. Savršena priča za advent, vjeronauk ili obiteljsko čitanje uz svijeće.

Jednom davno u Božjem hramu gorjele su četiri svijeće. Svaka je imala svoje ime i posebno značenje. Njihovi su plamenčići nježno titrali i grijali prostor toplinom.

Prva svijeća zvala se MIR.
Tiho je rekla:
„Ja sam MIR. Ljudi me često zaborave čuvati. Umjesto mira, svađaju se i ljute. Zato ću se ugasiti.“
I njezin se plamen utišao.

Druga svijeća zvala se VJERA.
Rekla je tihim glasom:
„Ja sam VJERA. Ljudi sve manje vjeruju — u Boga, u sebe i jedni u druge. Zaboravljaju koliko je vjera važna.“
I njezin je plamen nestao.

Treća svijeća zvala se LJUBAV.
Rekla je tužno:
„Ja sam LJUBAV. Ljudi ponekad zaborave voljeti i pomagati. Bez ljubavi, ja više ne mogu svijetliti.“
I ona se ugasila.

Tada je u hram ušlo jedno malo dijete.
Vidjelo je ugašene svijeće i tužno reklo:
„Zašto ste se ugasile? Trebale ste gorjeti zauvijek!“
I djetetu su potekle suze.

Ali tada se začuo topao, nježan glas.
To je govorila četvrta svijeća — NADA.
„Ne plači,“ rekla je. „Ja još gorim. Sve dok postoji nada, možemo opet zapaliti i mir, i vjeru, i ljubav. Nada nikada ne smije nestati!“

Dijete je pažljivo uzelo NADU i s njom ponovo upalilo ostale tri svijeće.
Odjednom je cijeli hram bio obasjan toplom svjetlošću.

NADA je rekla:
„Sada zajedno svijetlimo i podsjećamo sve ljude: čuvajte mir, vjerujte, volite jedni druge, i nikada ne gubite nadu.“

I tako se, svake godine u adventu, pale četiri svijeće — Mir, Vjera, Ljubav i Nada — da nas podsjete koliko je svjetlost jača od tame.

LEGENDA O SVETOM JURJU: Zašto je grb sv. Juraja na zastavi kraljevine Engleske

Iako se njegov križ nalazi na engleskoj zastavi (koju, doduše, ponajviše gledamo na sportskim natjecanjima i u rijetko kojoj drugoj prilici), nema čvrstih povijesnih dokaza da je on ikada posjetio Englesku.Bio je rimski vojnik cara Dioklecijana koji se spominje u mnogobrojnim legendama i pričama o pokrštavanju, a organizacije poput English Heritagea pokušavaju u recentnim vremenima ponovno oživjeti običaj slavljenja ovog sveca.

Baš kao što Škoti slave dan svojeg sveca zaštitnika, sv. Andrije, Engleska, 23. travnja, slavi sv. Georgea. Običaj slavljenja sv. Georgea prerastao je početkom petnaestog stoljeća u velik engleski nacionalni praznik no nakon što je tri stoljeća kasnije, 1707., stvorena unija Engleske i Škotske, taj je običaj gotovo posve iščeznuo.

Posljednjih je godina bilo nekoliko inicijativa da se dan proglasi blagdanom, no sama činjenica da nema dokaza da je sv. George uopće bio Englez, da je rođen na otoku ili – štoviše – da je ikada uopće bio na njemu ponešto otežava ovu proceduru, čineći krajnji ishod tih inicijativa neizvjesnim. Bilo je također i pokušaja da se sv. George “smijeni” s mjesta sveca zaštitnika i zamijeni nekim drugim u čije bi porijeklo Englezi bili “sigurniji” – poput Edmunda ili pak sv. Albana.

Zanimljivo je da se dan sv. Georgea – kod nas znan kao Jurjevdan, Jurjevo ili Đurđevdan – aktivno slavi na Visu. Britanci koji su za Napoleonskih ratova izgradili nekoliko utvrda na Visu gdje su se borili protiv francusko-venecijanske flote donijeli su na ovaj otok nekoliko svojih običaja. Među njima je kriket svakako najneobičniji za naše podneblje, ali i proslava dana sv. Jurja također je pustila korijenje u viškoj tradiciji.

Legenda o sv. Jurju

Jednom davno, postojao je  mladi i plemeniti vitez Juraj. Juraj je volio pomagati ljudima, a posebno je volio životinje, i one velike i one male. Juraju je bila draga sva priroda. Često je jahao na svom konju diveći se čarima prirode.

Jednoga dana Juraj je čuo da je u nevolji neka daleka zemlja koju je napao veliki zmaj. Strašni zmaj uništavao je sve što su stanovnici te zemlje radili - trgao im je cvijeće, gazio sa svojim velikim stopama po pšenici, tjerao im je životinje i jako su ga se bojali. Ono što ih je najviše uplašilo bilo je to što im je oteo princezu koju su jako voljeli.

Juraj im je odlučio pomoći. Otputovao je na svom konju do te zemlje i pronašao strašnog zmaja.Kada je Juraj pronašao srašnoga zmaja i vidio da je život mlade princeze u opasnosti, snažno se nabacio kopljem na njega te ga opasno ranio.  Zmaj je onako ranjen i uplašen netragom nestao iz zemlje koja je ponovno postala sretna.

Ljudi su jako zavoljeli Jurja koji je postao njihov junak, a njegovzaštitini grb je postao i zaštitini grb kraljevine Engleske.

Priča "Pod gljivom"

div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"> Moj novi projekt. Nadam se da vam se sviđa...

Janko i čarobni grah

Jednom davno živio dječak po imenu Janko. Janko je živio sa svojom majkom. Bili su jako siromašni. Imali su samo jednu kravicu. Jednoga dana majka reče Janku, „Moramo prodati kravicu.“.

Na putu prema tržnici, Janko sretne starca koji ga nagovori da kravicu mijenja za čarobna zrna graha.

Kad se Janko vratio kući, a umjesto novaca donese zrna graha, majka se jako naljuti te baci zrna graha kroz prozor.

Ujutro Janko kroz prozor ugleda veliku stabljiku graha, toliko veliku da je dosezala u nebo. Janko se počne penjati na stabljiku i penjao se, i penjao sve dok nije stigao do dvorca u oblacima. Sve je bilo ogromno u tom dvorcu. Odjednom, Janko začuje duboki i hrapavi glas, „Njušim ljudsku krv!“. Janko se brzo sakrije u ormarić. Ogromni div uđe u sobu i sjedne u ogromni naslonjač.

„Nesi“, reče div kokoši koja je nesla zlatna jaja. I ona mu da zlatno jaje.

„Sviraj“, reče div zlatnoj harfi i harfa počne svirati. Bio je to najljepši zvuk koji je Janko ikada čuo.

Dok je harfa svirala, div zaspe. Janko se išulja iz ormarića, uzme kokoš i harfu te se da u bijeg. U to se div probudi te potrči za Jankom ne bi li ga ulovio. Ali se  Janko onako mali, puno brže i spretnije spuštao niz stabljiku,  negoli div.

Kad je majka vidjela Janka i diva koji ga lovi, uzme sjekiru i čim se Janko spustio na zemlju, presiječe sjekirom stabljiku. Div se strovali na zemlju svom svojoj veličinom i težinom. Otada ga nitko nikada više nije vidio.

A Janko i njegova majka, zahvaljujući kokoši koja nese zlatna jaja, živjeli su sretno do kraja života uz najljepši zvuk zlatne harfe.

Djed i repa

Posijao djed repu. Izraste repa golema, pregolema. Stade djed čupati repu iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može.

Pozove djed u pomoć baku. Baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove baka u pomoć unuku. Unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove unuka u pomoć Žuću. Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove Žućo u pomoć macu. Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove maca u pomoć miša. Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupaju repu.

Ruska narodna priča

Povezani postovi:

Sklop aktivnosti na temu "Djed i repa"