U jednom tihom hramu gorjele su četiri svijeće. Svaka je imala svoje ime i posebno značenje. Njihovi su plamići nježno titrali i grijali prostor toplinom.
Prva svijeća zvala se MIR.
Tiho je rekla:
„Ja sam MIR. Ljudi me često zaborave čuvati. Umjesto mira, svađaju se i ljute. Zato ću se ugasiti.“
I njezin se plamen utišao.
Druga svijeća zvala se VJERA.
Rekla je tihim glasom:
„Ja sam VJERA. Ljudi sve manje vjeruju — u Boga, u sebe i jedni u druge. Zaboravljaju koliko je vjera važna.“
I njezin je plamen nestao.
Treća svijeća zvala se LJUBAV.
Rekla je tužno:
„Ja sam LJUBAV. Ljudi ponekad zaborave voljeti i pomagati. Bez ljubavi, ja više ne mogu svijetliti.“
I ona se ugasila.
Tada je u hram ušlo jedno malo dijete.
Vidjelo je ugašene svijeće i tužno reklo:
„Zašto ste se ugasile? Trebale ste gorjeti zauvijek!“
I djetetu su potekle suze.
Ali tada se začuo topao, nježan glas.
To je govorila četvrta svijeća — NADA.
„Ne plači,“ rekla je. „Ja još gorim. Sve dok postoji nada, možemo opet zapaliti i mir, i vjeru, i ljubav. Nada nikada ne smije nestati!“
Dijete je pažljivo uzelo NADU i s njom ponovo upalilo ostale tri svijeće.
Odjednom je cijeli hram bio obasjan toplom svjetlošću.
NADA je rekla:
„Sada zajedno svijetlimo i podsjećamo sve ljude: čuvajte mir, vjerujte, volite jedni druge, i nikada ne gubite nadu.“
I tako se, svake godine u adventu, pale četiri svijeće — Mir, Vjera, Ljubav i Nada — da nas podsjete koliko je svjetlost jača od tame.
Nema komentara:
Objavi komentar