Ružno pače

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, pšenica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama splašteno u stogove, a roda korača na svojim dugačkim crvenim nogama i nešto gunđa egipatskim jezikom koji je naučila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike šume, a u šumama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju. Na sunčanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim jezerima. Od njegovih zidina pa sve do jezera, naraslo je tako bujno i visoko vodenbilje i šaš da se iz njih ni dječak ne bi vidio. U tom gustom čestaru, u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je već dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj nitko nije dolazio – sve ostale patke su više voljele plivati po jezerima nego sjediti pod raslinjem i s njom trabunjati. Najzad se u jajima začulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oživjela su žumanca, ljuske su počele pucati i iz njih su pačići počeli provirivati svoje glavice.

– Kva-kva! Brže-brže! – požurivala ih je patka. 

– Oh, koliki je svijet! – čudili su se pačići, jer su sada zaista imali mnogo više mjesta nego kad su u jajima ležali.

- Eto, sad ste se valjda svi izlegli – rekla je patka i pogledala. – Ne, nisu svi. Najveće jaje još je čitavo. Pa koliko ću još čekati? Već mi je dojadilo! – rekla je patka i opet sjela.

– Daj da vidim to jaje koje se neće otvoriti – rekla je njena stara prijateljica. – Vjeruj mi, to je pureće jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku mučila: boje se vode ko ničega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Bolje će biti, ostavi ti njega i hajde uči pačiće plivati!

– A neka, još ću malo posjediti – rekla je domaćica. – Kad sam već toliko sjedila, sjediti ću još malo.

Najzad se raspuklo i veliko jaje. Bilo je to neobično veliko i ružno pače. Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo između gustih listova i majka zajedno sa svojim pačićima krene na jezero. Dođe do vode i skoči. "Kva-kva" – dozivala je mati pačiće i oni su sve jedno za drugim počeli skakati u vodu. Kako koje pače skoči tako i potone, ali odmah spretno izroni i počne plivati tako da ga je milina pogledati. Nožice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je čak i ono ružno pače.

"Ne, neće biti da je purić!" – razmišljala je majka. – Gledaj samo kako lijepo vesla nožicama i kako se uspravno drži! To je moje rođeno pače. A ako ga malo bolje pogledaš nije ni tako ružno." – Kva-kva! – povika pačićima.

– Plivajte za mnom, povesti ću vas u svijet da vas pokažem pačjem sastajalištu. Samo se držite uza me da vas štogod ne zgazi. I dobro se čuvajte mačke! - I tako stigoše na pačje sastajalište. 

– Lijepa su to djeca u svoje majke! – javila se stara patka sa trakom oko noge. – Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo!

– Ali to se ne može, milostiva! – rekla je majka. – Istina je, nije lijepo, ali je plemenito, a i pliva kao i svako drugo, pa čak i nešto bolje. Kad naraste, valjda će biti ljepše i neće biti previše krupno. Predugo je ležalo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. – 

– A ostali pačići su zaista lijepi – rekla je stara patka. – Budite dobri i ponašajte se kao kod svoje kuće – rekla je pačićima. – 

– Nezgrapno je! – govorili su svi, a jedan puran što je s mamuzama došao na svijet i zato se smatrao carem, šepurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, krenuo je ravno na to jadno pače. Siroto pače više nije znalo kuda će. Bilo je žalosno što je tako ružno i što mu se čitavo pačje sastajalište ruga. Tako je prošao već prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pače. Pa i njegova rođena braća i sestre su bili grubi prema njemu i stalno su govorili: – Ružan si, da te barem mačak ugrabi!

Tu je umorno i tužno pače preležalo čitavu noć. Kad su se ujutro divlje patke digle, ugledale su svog novog susjeda.

– Tko si ti, odakle si? – pitale su ga one, a pače se okretalo na sve strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo.

– Baš si ružan! – rekle su mu patke. – Ali nama to ne smeta, samo da se ne oženiš nekom od nas! 

Jadno pače! Priželjkivalo je samo da ga puste da leži u trski i da pije vodu iz močvare.

Tu je pače preležalo čitava dva dana, a onda su došle dvije guske, ili bolje rečeno, dva divlja gusana. Još su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski. – Slušaj prijane! – rekli su mu oni. – Strašno si ružan, ali nam se sviđaš. Hoćeš li s nama, pa ćeš biti ptica selica? Odmah tu, u susjednoj močvari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka! Divno gaču "ga-ga-ga!" Kod njih možeš imati uspjeha iako si tako ružan! - Fiju! Fiju! – tog trenutka dva metka fijuknuše iz lovačke puške i oba gusana padoše mrtva u trsku.

- Fiju! – ponovo se razliježe pucanj i čitavo jato divljih gusaka se diže iz trske. Sada poče pucnjava za njima. To je počinjao veliki lov. Lovci su polegli oko močvare, a neki su se popeli i na drveće čije su grane padale na močvaru. Plavičasti dim se poput oblaka provlačio između tamnog drveća i dugo se rasplinjavao iznad močvare, a lovački psi su kroz šaš i trsku jurili preko te močvare. Kako se samo uplašilo jadno pače! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strašna psina, isplazila jezik, a oči sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo je njuškom dotaknula pače, ali ga ne taknu, nego ode kako je i došla.

– Oh, hvala bogu! – odahnu pače. – Toliko sam ružan da me ni pas ne želi ugristi. - I tako je pače ostalo na miru. Ono se šćućurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim. Tek pri kraju dana nastala je tišina, ali se jadno pače nije usuđivalo ni pomaknuti. Pače je još nekoliko sati tako pritajeno čekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potrčalo što ga noge nose. Puhao je vjetar i pače je jedva gegalo preko njiva i livada. U kasno predvečerje pače je nekako stiglo do jedne siromašne seljačke kućice, koja je bila tako trošna da ni sama nije znala na koju će se stranu srušiti. A vjetar je puhao sve jače i jače i jadno pače je moralo sjesti da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pače opazi da su vrata na kući tako nakrivljena da bi se moglo uvući u kuću. A u toj kući je živjela jedna starica sa mačkom i kokoši. Taj mačak, što ga je starica zvala Sinčićem, znao je izvijati leđa i presti, znao je čak i bacati iskre ako ga je netko u mraku uz dlaku gladio. Kokoš je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila jaja i starica ju je voljela kao rođeno dijete. Odmah ujutro su primjetili strano pače i mačak je počeo frkati, a kokoš kokodakati.

– Što je ovo? – začudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, učini joj se da je pače bilo neka ugojena patka što je ovamo zalutala, pa uzviknu: – Gle ti lijepe lovine! Sad ću imati i pačjih jaja! Samo da nije patak? To ćemo mi već vidjeti! - I starica odluči pričekati tri tjedna – za to vrijeme će vidjeti hoće li pače nesti jaja. Tri tjedna su prošla, ali jaja ni za lijek. Mačak je bio gospodar u kući, a kokoš gospodarica. Stalno su govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovicu svijeta, i to onu bolju. Pače je smatralo da se i drukčije može gledati na te stvari, ali kokoš nije trpjela njegovo mudrovanje.

– Možeš li ti nesti jaja? – pitala ga ona.

- Ne mogu...

– E, onda ne otvaraj svoj kljun!

A mačak ga je pitao:

– A znaš li ti izvijati leđa? Znaš li presti i dlakom bacati iskre?

– Ne znam.

– E, onda se ne uplići kad pametniji govore!

Snuždeno i ojađeno, pače se povuklo u kut i počelo maštati o svježem zraku i toplom suncu. I odjednom ga je obuzela neodoljiva želja da zapliva. Nije moglo izdržati, a da to ne kaže i kokoši.

– Šta ti je u glavu došlo! – dočekala je ona. – Nemaš pametnijeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosiš jaja ili da predeš, onda ne bi ludovao.

– Ah, a tako je divno plivati po vodi! – uzdahnulo je pače. – Nema ništa ljepše nego kada zaroniš i glavom dođeš do dna!

– Čudna mi zadovoljstva! – nasmija se kokoš. – Ti si pošašavio. Mačak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli plivati i roniti! A o sebi neću ni govoriti! A pitaj i našu staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema!

Pitaj je bi li ona htjela plivati i tonuti na dno!

– Vi mene ne razumijete! – reklo je pače.

– Ako te mi ne razumijemo, tko će te onda razumjeti?

Ne misliš valjda da si pametniji i od mačka i naše gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne diži nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagrađen. Zar nisi došao u toplu sobu i u društvo od kojeg možeš nešto naučiti? Ali ti si obično blebetalo i nije nimalo ugodno s tobom prijateljevati! Ja ti želim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kažem: gledaj ti da što prije naučiš nositi jaja i da se naučiš presti i bacati iskre.

– A meni se čini da ću ja morati u široki svijet! – odgovorilo je pače.

– E, onda sretan ti put! – dočekala je kokoš.

I pače je zaista otišlo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove ružnoće sve životinje poprijeko gledale. Tako je i jesen došla. Lišće u šumi je požutjelo, potamnjelo i opalo. Vjetar se poigravao s opalim lišćem, a u zraku se već osjećala zima – već su se nadvili tmasti oblaci puni kiše i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoće graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pače su se približavali crni dani! Jedne večeri kad je već sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo čitavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pače još nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugačkim i vitkim vratovima bile su veličanstvene u sjaju svoje nježne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikćući i šireći dugačka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u južne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pače je obuzeo neki čudan osjećaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog kotača, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snažan i prodoran krik da se i samo od njega uplašilo. Pače nikako nije moglo odvojiti pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pače je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjećalo da ih je zavoljelo kako ništa dosad nije voljelo. Međutim, pače im nije zavidjelo – ta kako bi ono moglo poželjeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno ružno pače!

A zima je bila hladna, tako hladna! Pače je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pače plivalo ipak iz noći u noć smanjivao. Pače je moralo svom snagom veslati svojim nožicama da bi spriječilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda. Ujutro je naišao neki seljak, pa kada vidje šta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pače svojoj ženi. U njihovoj kući pače je opet oživjelo. Njihova djeca su se htjela igrati s njim, ali ono je pomislilo da mu i ona žele napakostiti, pa se dalo u bijeg. Bježeći od njih, palo je u vjedro s mlijekom i tako čitavu prostoriju poprskalo mlijekom. Žena zavika, poče mahati rukama i pače u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u posude pune brašna i tek onda se, onako brašnjavo, nekako nađe na podu. Istom sada nasta prava gužva. Žena diže graju, a djeca uz smijeh i viku potrčaše uhvatiti pače. Sva sreća pa su vrata bila otvorena, te pače pobježe napolje, zavuče se pod grm i iznemoglo klonu u svježi snijeg. I suviše bi bilo tužno kada bi pričali sve nevolje koje je pače propatilo tijekom duge zime. Ležalo je u maloj bari među trskama sve dok nije dugo očekivano sunce opet zasjalo i ugrijalo. A onda su i ševe zapjevale i nastalo je divno proljeće. Jednog dana pače zamahne krilima, a ona, sada ojačala, zašuštaše jače nego ikada prije i pače se vinu uvis. Pače još nije ni došlo k sebi od uzbuđenja, a već se našlo u nekom vrtu gdje su cvjetale jabuke i opijao miris jorgovana što se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala. O, kako je to sve bilo divno! Kako je opijao dah proljeća! Šušteći krilima i lagano klizeći po vodi, najednom su se iza grmlja pojavila tri bijela labuda. Pače je već vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdrživa tuga i ono uzdahnu:

– Poletjeti ću u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubiti će me jer im se ovako ružan usuđujem približiti. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, kokoši kljucaju i tjera ona djevojka na dvorištu. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi! - I pače prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugledaše, oni uzdignutih krila poletješe prema njemu.

– Evo, ubijte me! – promuca jadno pače i nakloni glavu prema vodi da tako dočeka svoju smrt. Ali što je to? Na glatkoj vodenoj površini pače ugleda sebe! To više nije bilo ono nezgrapno, sivo i ružno pače, nego pravi pravcati labud! Nije bilo presudno to što se izlegao u pačjem gnijezdu, nego to što je na svijet došao iz labuđeg jajeta! Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je prošao, mladi labud je, eto, dočekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sreće! Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima. U vrt je dotrčalo nekoliko dječaka i djevojčica i počeli su u vodu bacati komadiće kruha i zrnje. Najednom je najmlađi dječak uzviknuo:

– Evo novog labuda! - I svi ostali se obradovaše i zapljeskaše: – Novi labud! Novi labud! -

Poskakujući od radosti, djeca su otrčala po svoje roditelje, a kad su se svi okupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali:

– Ovaj labud je najljepši! Najmlađi, a najljepši! - A stari labudovi se izmakoše i pred njim se pokloniše. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sreće bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjećajem iznenadne sreće, ali ne i osjećajem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjećao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepši među ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan pruža svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nježno. I mladi labud raširi krila, podiže glavu i iz dubine srca zaklikta:

– Kad sam bio ružno pače, o ovakvoj sreći ni sanjao nisam!

Hans Christian Andersen