Djevojčica sa zlatnom lampicom

Priču o djevojčici s lampicom, koju mi je proslijedila prije desetak godina odgojiteljica Katarina (inače Waldorf odgojitelj), a ja sam ju negdje zametnula i izgubila, davno sam čitala mojoj Gabrijeli. Pokušala sam ju pronaći na internetu, ali bezuspješno. Postoje različite verzije, ali niti  jedna slična onoj koja je meni ostala u sjećanju . Ja sam priču obradila i malo ju promijenila. Nadam se da će vam se svidjeti.

Jednom davno živjela je djevojčica po imenu Lucija. Lucija je živjela sa svojom bakom u osamljenoj kućici na rubu šume. Šumska stvorenja bili su njezini jedini prijatelji, a zlatna lampica njezina jedina igračka, jedina ostavština njezinih roditelja koji su umrli dok je Lucija bila još mala djevojčica. 

Svakoga dana, Lucija bi radila u vrtu, sakupljala drva za ogrjev u šumi i štogod bi radila i gdjegod bi išla, uvijek je sa sobom nosila zlatnu lampicu, čija je svjetlost uvijek sjala te pjevala:

„Ja nosim lampicu svoju

što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"

I upravo se zbog te lampice, Lucija uvijek osjećala sigurno .

Jedne jesenje večeri kada se spustila tama u šumi, Lucija je primijetila da njezina zlatna lampica ne sjaji sjajem kojim je prije sjala.

Tijekom sljedećih dana svjetlost lampice bila je sve slabija te Lucija odluči potražiti Sunce kako bi ono vratilo sjaj njezinoj lampici pa ga krene pronaći.

Na putu kroz šumu, Lucija sretne svog prijatelja zeca.

„Lucija, dođi. Idemo se igrati“, reče joj zec veselo skačući po travi.

„Nemam vremena za igru. Moja lampica se gasi.“ odgovori Lucija tužno. „ Moram pronaći Sunce i ponovo vratiti sjaj svojoj lampici. Znaš li ti gdje ga mogu pronaći?“

„Ne znam, ali mogu ti pomoći tražiti ga.“, reče zec i krene s Lucijom tražiti Sunce. Luciju jako razveseli društvo njezina prijatelja zeca te nastave oni zajedno tražiti Sunce veselo pjevajući:

„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"

Lutajući tako šumom u potrazi za Suncem, sretnu oni vjevericu . „A gdje vi tako žurite“, upita ih ona.

„Idemo tražiti Sunce.“, odgovore joj Lucija i zec. „Znaš li ti možda gdje ga možemo pronaći?“.

„Ne znam, ali znam nekoga tko bi vam mogao pomoći. Mudra Sova će to sigurno znati. Idemo ju zajedno pitati.“, reče vjeverica veselo i pohita prema velikom hrastu gdje je živjela Mudra Sova.“

Noć se već spustila i zadnje zrake sunca nestale su u tami noći, a lampica se potpuno ugasila. Lucija tužno pogleda prijatelje i suze joj krenu niz obraze.

Mudra Sova upravo se probudila.

„Mudra Sovo....“, obrati joj se vjeverica. „Moja prijateljica Lucija želi pronaći Sunce. Njezina lampica se ugasila. Znaš li ti gdje ga može pronaći kako bi joj ono ponovo vratilo sjaj.“

Sova je mudro šutjela. I baš kad su mislili da im ne želi odgovoriti i htjeli otići, Sova mudro prozbori:

„Hu-hu. Sunce ćete pronaći na vrhu šumske planine. Hu-hu. Ali požurite, morate tamo stići do zore.“

Luciji se vrati nada i srce joj veselo zaigra.

Zahvale mudroj Sovi na pomoći pa se upute prema šumskoj planini. Uspon je bio težak i strm, ali nisu odustali. Zvijezde su blistavo svjetlucale na vedrom nebu, obasjavajući im put prema vrhu. Napokon se popnu na vrh planine. Ali tamo nije bilo Sunca. Razočarani i umorni, stisnu se jedno uz drugo kako bi se malo odmorili….

Kad odjednom, prve zrake Sunca, crvene i žute, zaplešu po nebu i uštipnu Luciju po obrazu. Zatim se nebo ispuni zlatnim sjajem i Sunce pokaže svoje lice.

„O, drago Sunce“, uzvikne Lucija. „Moja se lampica ugasila. Molim te, vrati joj sjaj kako bi mi mogla svijetliti put.“

I dogodi se čudo. Jedna blistava zraka Sunca, spusti se s neba, zavrti se veselo plešući oko Lucije, zaustavi se i u trenu upali Lucijinu lampicu. Lampica zablista kao nikada do tada, sjajem zlatnijim od najblistavijeg zlata, a Sunce se nasmiješi pa nastavi šarati nebo svojim toplim zrakama.

"Hvala ti, Sunce", rekla je Lucija tiho. Sretna i zadovoljna, zajedno sa svojim prijateljima, Lucija krene nazad svojoj kući veselo pjevajući:

„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"