MASLAČAK
Izrastao na zelenoj livadi veliki žuti cvijet. Crvena bubamara kraj njega je stala i začuđeno ga pogledala. Cvijet je prema njoj okrenuo lice i zanjihao latice.
- Pomislila sam da je sunce u travu palo i postalo malo - ljubazno reče bubamara.
- Tako si lijep i žut. Kako ti je ime?
- Ne znam svoje ime. Možeš li mi ti predložiti koje? – uzbuđen je maslačak bio. Ime je svoje znati htio.
Dok je govorio, lice mu obasja Sunčev tračak.
- Znam – kaže bubamara – neka ti ime bude maslačak.
Tamara Vrbanović
TKO JE MASLAČKU ODNIO LICE
Na zelenoj livadi izrastao je veliki maslačak. Bio je ponosan na svoju ljepotu i okruglo žuto lice. Nikog oko sebe nije primjećivao.
Šareni leptiri i malene točkaste bubamare željeli su biti njegovi prijatelji. On je samo mahao glavom. Smatrao je da nitko nije dostojan njegove ljepote.
Marljivi crni mrav zaustavi se jednog dana kraj maslačka.
- Kako si veliki i lijep. Mogu se popeti na tebe? – znatiželjno upita.
Maslačak ga ljutito pogleda.
- Što ti pada na pamet? Pa da uprljaš moje lijepo, čisto lice!
Rekao je maslačak i dalje stajao sam. Nitko mu nije bio potreban.
Jednog jutra umjesto žutih latica na licu mu se pojavila predivna, prozirna paučina, od sitnih niti satkana. Bio je ljepši nego ikad prije. Šepurio se ponosno ljuljajući svoje tijelo. Želio je da ga svi vide.
Iznad livade zapuhao je vjetar. Ljuljao je zelenu travu, savijao nježnu malu tratinčicu. S leptirima se utrkivao, bubamarama točkice skrivao.
Tada ugleda maslačka sasvim samog.
Bio je bez lica, tužan i sebi ružan.
Tamara Vrbanović
MASLAČAK
Razlistao se žuti maslačak u zelenoj travi, nakostriješio nježne latice kao mali žuti jež. Osmjehnuo se žutom danu, naklonio se žutom suncu, poljubio žutog leptira, kimnuo žutim maslačcima oko sebe, zatim bezbrižno zijevne.
- Ah, kako je dosadno – reče maslačak žutom mravu.
- Pričaj mi o tome kako sam lijep.
Mrav ga pogleda dostojanstveno.
- Ti si običan maslačak. Zvijezde su lijepe.
- Tko su zvijezde?
- Treba ih pronaći. One su uvijek iza….
Zamislio se maslačak, tako se zamislio da je uvečer zaboravio zatvoriti latice. Uplašio se mraka i zaplakao. Njegov plač zvonio je u mraku kao malo bespomoćno zvono.
Odjednom se cijelo polje obasja čudnom srebrnom svjetlošću. Gore visoko, visoko počeše nicati žuti cvjetovi.
- Maslačci, maslačci! I noć ima svoje maslačke! Kako li samo svijetle!
Ujutro je maslačak sneno klimao glavom.
- dobro jutro, maslačku1 – reče žuti leptir došavši da ga poljubi.
- Ja nisam maslačak, već zvijezda!
- Oho, ohoho.
Zabrijalo je livadom.
- Zvijezda, na našu je livadu pala zvijezda. Noćas je bila noć zvijezda.
Svi se sakupiše da vide čudo, da vide zvijezdu.
- Pa to je običan maslačak.
- Ja sam zvijezda, ja sam zvijezda.
Žuti je maslačak bio uporan sve dok se nije pretvorio u mali pahuljasti balon.
Vjerovao je da će tim balonom stići do zvijezda. Sve do prvog vjetra….
PLESNA HALJINA ŽUTOG MASLAČKA
Skraćenu verziju slikovnice Plesna haljina žutog maslačka pročitajte OVDJE.
Nema komentara:
Objavi komentar