Kako i zašto dijete postaje razmaženo

Pitanje kako odgajati djecu zaokupljalo je struku i roditelje veći dio dvadesetoga stoljeća. To isto pitanje zaokuplja nas još i danas budući da se neke od metoda koje su se u početku revolucije u pogledima na dijete i njegov razvoj (sredina 20. st.) pokazale neučinkovite. Činjenica je da je sve više djece razmaženo, a roditelji se čine nesposobni nositi sa takvom djecom ili ne vide ništa loše u tome.

Prije nego se počelo intenzivno razmišljati o tome i raspravljati o odgoju, očekivalo se da se dijete vidi, ali i ne čuje. Sada je dijete počelo odlučivati samo: kada će jesti, spavati i sl. Preko noći se prešlo od uzrečice "Šiba je izašla iz raja" (kada se smatralo da će se dijete razmaziti ako ga se pokoji put ne istuče) do straha da će bilo kakva kazna uništiti dijete.

Smjernice o odgoju se mijenjaju svakih nekoliko godina jer se stručnjaci već desetljećima ne mogu složiti, pa se leti s pristupa na pristup - od autoritativnog do popustljivog odgoja što još više zbunjuje roditelje, ali i djecu. Takvim odgojem gubimo dosljednost, a sami znamo koliko je dosljednost važna. I tako izgubljeni roditelji sa stalnim osjećajem krivnje i dan danas se ne osjećaju slobodno reći djetetu što da čini. Pa je tako popustljivost postala zapovijed.

Pretjerana roditeljska briga, prezaštitnički stav i pretjerana popustljivost prema djetetu stvara neravnotežu u obitelji u kojoj je podjela vlasti neravnomjerna i to u korist djeteta pa se tako kao rezultat javlja razmaženost. Roditelji razmaženoga djeteta udovoljavaju svakom prohtjevu djeteta, a dijete polagano stječe uvjerenje da ono pokreće vanjski svijet.

Više je razloga zašto su roditelji skloni razmaziti djecu. Jedan od razloga je suvremeno viđenje djeteta, ali se zaboravlja da uz njihova prava idu i odgovornosti. Osjećaj krivnje zasigurno ima veliku ulogu u odgoju razmaženoga djeteta jer zbog pritisaka na poslu, građenja karijere, nedovoljno vremena da se sve obavi, roditelji osjećaju krivnju pa onda nude nadoknade jer žele vrijeme nadoknaditi stvarima ili djetetu popuštaju i udovoljavaju svakom njegovom prohtjevu.

Dvije su vrste odnosa roditelja i djeteta koje dovode do razmaženosti. U prvom roditelj djetetu postavlja manje zahtjeve od djetetovih mogućnosti (dugo ga smatra bebom) i time mu otežava odrastanje, a u drugom mu popušta pred svakim zahtjevom i željom tolerirajući neadekvatno djetetovo pnažanje. Djeca u takvim odnosima cendraju i plaču češće nego druga djeca.

Posljedice takvoga odnosa za dijete su jako štetne za dječji razvoj. Takvo dijete dugo ostaje nesamostalno, ne prihvaća ograničenja svoje dobi ili mogućnosti i postaje nesigurno, nespremno je suočavati se s problemima ili ne zna što i kada smije, odnosno ne smije, pa razmaženo dijete ima i otežanu socijalizaciju što uvelike utječe i na adaptaciju na vrtić ili školu.

Za kraj važno je zapamtiti da razmaženost nije u djetetu, već da je ona rezultat odgoja. Roditelji iz želje da naprave najbolje za dijete čine upravo suprotno jer, uz to što čine dijete nesamostalnim, čine ga nesigurnim i nesretnim, a nakon izvjesnog vremena ne mogu više kontrolirati dijete pa često neki roditelji i sami gube kontrolu nad sobom. I tu upadaju u začarani krug - krivnja se povećava pa umjesto da roditelji postave jasne granice još više popuštaju djetetu.

Literatura:

1. Diane Ehrensaft: Razmaženo dijete
2. Ljiljana Šarić i Ana Pleša: Razmaženost: Pomozimo im rasti, Stručna potpora odgojiteljima djece predškolske dobi