Once, there were four candles in the temple of God.
The Four Candles burned softly, their warm light filling the room with peace.
The first candle was called Peace.
“I am Peace,” whispered the candle gently. “But these days, no one wants to keep me burning.”
And with a quiet sigh, Peace’s flame slowly faded away.
The second candle heard this and said,
“I am Faith. But these days, people believe they no longer need me.”
Its light flickered, grew weaker, and then Faith went out too.
The third candle spoke with sadness,
“I am Love, and I no longer have the strength to stay lit.
People push me aside and forget how important I am. They even forget to love those closest to them.”
And Love’s flame also disappeared.
Then, a little child entered the temple and saw that three candles were no longer burning.
Tears filled the child’s eyes.
“Why aren’t you shining?” the child cried. “You’re supposed to stay lit until the very end!”
At that moment, the fourth candle spoke softly, its flame warm and steady.
“Don’t be afraid,” it said kindly. “I am Hope, and as long as I am still burning, we can bring the others back to life.”
The child gently took the Candle of Hope and used its flame to relight Peace, Faith, and Love.
The room once again filled with light and warmth.
Then Hope whispered,
“Shine brightly and never lose me. No matter how dark things may seem, as long as Hope burns in your heart, the other lights can always return.”
The child shared this story with everyone, and to this very day, it is told whenever Christmas draws near—
a gentle reminder to keep the flame of Hope alive.
Check HERE for the shorter version suitable for younger children or ESL learners.
Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kada se kršćani intenzivnije pripremaju za svetkovine Božića i Bogojavljenja. Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem.
Počinje nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola, a ove godine je to nedjelja 03.12.2017. Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića. Aktivnosti vezane za Advet započinju izradom adventskog vijenca i adventskog kalendara.
Izrada adventskog vijenca
Nekoliko dana prije početka adventa, izradite zajedno s djetetom ili djecom adventski vjenac. U kreativnosti izrade adventskog vijenca budite u djetetu radost iščekivanja Božića. Danas se stvarno može pronaći pregršt ideja za izradu adventskog vijenca, ali pri izradi ne treba zaboraviti na njegovo pravo značenje, odnosno simboliku.
Adventski vijenac je krug ili prsten ispleten od zimzelenog granja sa četiri svijeće, a postavlja se na stol za vrijeme adventa ili došašća kao simbol iščekivanja Božića. Svake nedjelje u došašću, pali se po jedna svijeća.
Čine ga dva osnovna simbola – krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja simbol je vječnosti i vjernosti, a svijetlo svijeća označava dolazeće svijetlo Isusa. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića, a četiri zapaljene svijeće označavaju posljednju nedjelju došašća.
Adventski kalendar je posebni kalendar koji koristimo u iščekivanju Božića. Budući da vrijeme početka Adventa varira i svake godine pada na drugačiji datum, Adventski kalendar obićno započinje sa odbrojavanjem 1. prosinca iako mnogi uključuju i one prve dane adventa. Bilo kako bilo, odbrojavanje dana do Božića koristeći se Adventskim kalendarom jako je zabavno, ali i poučno i korisno, osobito u radu s malom djecom. Za svaki dan kojim smo bliže Božiću, odredite aktivnosti kojima ćete se taj dan pripremati za Božić, ili napišite duhovite poruke, izreke i sl.
Ovako je izgledao naš adventski kalendar pretprošle godine:
Vagončiće adventskog vlakića napravila sam od wc tuljaca koje su djeca prethodno obojala (za svaki tjedan različita boja). Obojanim tuljcima izrezala sam otvor u koje sam umetnula porukica za svaki dan adventa, osim naravno vikenda.
Nažalost, nemam niti jednu fotografiju adventskog kalendara od prošle godine.
Prošle smo godine od zelenog hamera izrezali oblik božićnog drvca. Djeca su šljokicama ukrasila plošne kuglice od debljeg papira kojima smo ukrasili božićno drvca. Na vrh drvca stavili smo zvijezdu, a svaku kuglicu označili brojem, ali unatrag od 24 do 1 s ciljem odbrojavanja dana do Božića koji je predstavljala zvijezda. Porukice smo zakačili s unutarnje strane kuglica.
Adventski kalendar za ovu godinu još nije gotov, zapravo je tek u idejnoj razradi.
Priču o djevojčici s lampicom, koju mi je proslijedila prije desetak godina odgojiteljica Katarina (inače Waldorf odgojitelj), a ja sam ju negdje zametnula i izgubila, davno sam čitala mojoj Gabrijeli. Pokušala sam ju pronaći na internetu, ali bezuspješno. Postoje različite verzije, ali niti jedna slična onoj koja je meni ostala u sjećanju . Ja sam priču obradila i malo ju promijenila. Nadam se da će vam se svidjeti.
Jednom davno živjela je djevojčica po imenu Lucija. Lucija je živjela sa svojom bakom u osamljenoj kućici na rubu šume. Šumska stvorenja bili su njezini jedini prijatelji, a zlatna lampica njezina jedina igračka, jedina ostavština njezinih roditelja koji su umrli dok je Lucija bila još mala djevojčica.
Svakoga dana, Lucija bi radila u vrtu, sakupljala drva za ogrjev u šumi i štogod bi radila i gdjegod bi išla, uvijek je sa sobom nosila zlatnu lampicu, čija je svjetlost uvijek sjala te pjevala:
„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"
I upravo se zbog te lampice, Lucija uvijek osjećala sigurno .
Jedne jesenje večeri kada se spustila tama u šumi, Lucija je primijetila da njezina zlatna lampica ne sjaji sjajem kojim je prije sjala.
Tijekom sljedećih dana svjetlost lampice bila je sve slabija te Lucija odluči potražiti Sunce kako bi ono vratilo sjaj njezinoj lampici pa ga krene pronaći.
Na putu kroz šumu, Lucija sretne svog prijatelja zeca.
„Lucija, dođi. Idemo se igrati“, reče joj zec veselo skačući po travi.
„Nemam vremena za igru. Moja lampica se gasi.“ odgovori Lucija tužno. „ Moram pronaći Sunce i ponovo vratiti sjaj svojoj lampici. Znaš li ti gdje ga mogu pronaći?“
„Ne znam, ali mogu ti pomoći tražiti ga.“, reče zec i krene s Lucijom tražiti Sunce. Luciju jako razveseli društvo njezina prijatelja zeca te nastave oni zajedno tražiti Sunce veselo pjevajući:
„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"
Lutajući tako šumom u potrazi za Suncem, sretnu oni vjevericu . „A gdje vi tako žurite“, upita ih ona.
„Idemo tražiti Sunce.“, odgovore joj Lucija i zec. „Znaš li ti možda gdje ga možemo pronaći?“.
„Ne znam, ali znam nekoga tko bi vam mogao pomoći. Mudra Sova će to sigurno znati. Idemo ju zajedno pitati.“, reče vjeverica veselo i pohita prema velikom hrastu gdje je živjela Mudra Sova.“
Noć se već spustila i zadnje zrake sunca nestale su u tami noći, a lampica se potpuno ugasila. Lucija tužno pogleda prijatelje i suze joj krenu niz obraze.
Mudra Sova upravo se probudila.
„Mudra Sovo....“, obrati joj se vjeverica. „Moja prijateljica Lucija želi pronaći Sunce. Njezina lampica se ugasila. Znaš li ti gdje ga može pronaći kako bi joj ono ponovo vratilo sjaj.“
Sova je mudro šutjela. I baš kad su mislili da im ne želi odgovoriti i htjeli otići, Sova mudro prozbori:
„Hu-hu. Sunce ćete pronaći na vrhu šumske planine. Hu-hu. Ali požurite, morate tamo stići do zore.“
Luciji se vrati nada i srce joj veselo zaigra.
Zahvale mudroj Sovi na pomoći pa se upute prema šumskoj planini. Uspon je bio težak i strm, ali nisu odustali. Zvijezde su blistavo svjetlucale na vedrom nebu, obasjavajući im put prema vrhu. Napokon se popnu na vrh planine. Ali tamo nije bilo Sunca. Razočarani i umorni, stisnu se jedno uz drugo kako bi se malo odmorili….
Kad odjednom, prve zrake Sunca, crvene i žute, zaplešu po nebu i uštipnu Luciju po obrazu. Zatim se nebo ispuni zlatnim sjajem i Sunce pokaže svoje lice.
„O, drago Sunce“, uzvikne Lucija. „Moja se lampica ugasila. Molim te, vrati joj sjaj kako bi mi mogla svijetliti put.“
I dogodi se čudo. Jedna blistava zraka Sunca, spusti se s neba, zavrti se veselo plešući oko Lucije, zaustavi se i u trenu upali Lucijinu lampicu. Lampica zablista kao nikada do tada, sjajem zlatnijim od najblistavijeg zlata, a Sunce se nasmiješi pa nastavi šarati nebo svojim toplim zrakama.
"Hvala ti, Sunce", rekla je Lucija tiho. Sretna i zadovoljna, zajedno sa svojim prijateljima, Lucija krene nazad svojoj kući veselo pjevajući:
„Ja nosim lampicu svoju
što lijepo svijetli i sja.
Na nebu blistaju zvijezde,
na zemlji sad svijetlim ja.
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!
La, la, la, la, la, la, la la,
la bimela, bamela bum!"
Igre rukama i prstićima ubrajamo u skupinu starijih i zaboravljenih igara. Njih bolje poznaju starije generacije jer su nastale su vrijeme kada su se igračke za djecu izrađivale od raznih prirodnih i drugih dostupnih materijala.
Pokret, kao izvor spoznaje, raznim sadržajima i oblicima rada razvija ruku i prste i pričinjava zadovoljstvo i veselje. Zato kažemo da su ruke izvor spoznaje, ali i radosti i veselja. U igri se rukama koristimo pojedinačno, u paru ili skupini. Znači da ruke možemo isticati i kao predmet i sadržaj igre.Igre rukama kao oblik zabave ili aktivnosti koristi svaki odgajatelj u svom odgojno obrazovnom radu. Gotovo nema igre s pjevanjem u kojoj odgajatelj neće upotrijebiti ruke: „Boc, boc iglicama“, „Ovako se ruke peru, ovako…“, „Kad si sretan..“ i druge. Koriste se kad se želi djecu smiriti, zabaviti ili zaokupiti.
Dobrobiti koje djeca ostvaruju ovakvim igrama su mnogostruke. Između ostaloga, igre rukama za djecu su korisne jer:
potiču razvoj motorike
potiču razvoj socijalizacije (poštivanje pravila, suradnja, prihvaćanje poraza i dr.)
potiču razvoj vještina izražavanja na materinjem jeziku (bogaćenje rječnika, slušanje, izgovor, pamćenje i dr.)
njeguju tradiciju.
IGRE PRSTIĆIMA
OVAJ PALAC
Ovaj palac kruha prosi,
Kažiprst ga kuća nosi,
Srednjak šuti, pa se ljuti,
Što prstenjak sve izjeda,
A mezimcu ništa ne da.
JEDAN PRST
Jedan prst,
Dva prsta,
Tri.
S ovim prstom,
Čet'ri prsta,
Pet.
PRSTI
Ovaj ide u lov,
Ovaj za njim,
Ovaj kuću čuva,
Ovaj jelo kuha,
Ovaj ide m m m (mumljajući).
PRSTIĆ PALAC
Prstić palac, pravi znalac.
Kažiprst kazuje put.
Srednji prst je od svih veći.
Prstenjak se prstom hvali.
Peti viče: „mali, mali, mali.“
Upute za igru:
Objašnjavajući tekst, hvatamo redom dječje prstiće, a pri zadnjem stihu lagano protresemo njihov mali palac.
IDE BUBAMARA
Ide bubamara,
Ne zna gdje bi stala,
Gili,gili, gili…
Prstima lagano prelazimo djetetovim tijelom, a na zadnje riječi malo poškakaljamo dijete.
KUHALA MACA DJEČICI
Kuhala maca dječici,
u toj maloj ručici,
palcu dala, prstenjaku dala,
kažiprstu dala,
samo malom prstu ništa nije dala,
pa je trčao, trčao,
gle tu se sakrio.
Izgovarajući tekst, kružimo kažiprstom po dlanu djeteta. Kad izgovaramo "..dala." dodirujemo svaki dječji prstić. Izgovarajući "pa je trčao..." naši prsti "trče" po djetetovu tijelu. N vratu i iza uha malo ga poškakljamo uz izgovaranje "gle tu se sakrio.".
PRSTI
Prvi prst je palac,
pravi radoznalac,
drugi pravo kaže,
i nikada ne laže,
a srednjak je treći,
on je ponajveći,četvrti je domali,
prstenom se hvali,
a malić najmanji,
najslabiji, najtanji.
KRIŠ, KRAŠ, MATIJAŠ
Kriš, kraš, Matijaš.
Kaj mi daš?
(kažiprstom kružimo po djetetovu dlanu)
Packu dam.
(nježno pljesnemo po djetetovu dlanu)
Kriš, kraš, Matijaš.
Kaj mi daš?
(kažiprstom kružimo po djetetovu dlanu)Pikec dukec,
pac, pac, pac.
(na pac nježno pljesnemo po djetetovu dlanu)
Kriš, kraš, Matijaš.
Kaj mi daš?
(kažiprstom kružimo po djetetovu dlanu)
Prstom buc,
(bocnemo prstom djetetov dlan)
Dlanom tuc,
(pljesnemo djetetov dlan)
I za nos povuc.
(nježno povučemo djetetov nosić).
IGRE RUKAMA
RUKE
Prste ima ruka svaka,
(ispružimo ruke i mičemo prstima)
kad ih stisnem, to je šaka.
((stisnemo šaku).
Bum, bum, bum, bum, bum,
(udaramo šaku u šaku)
to je pjesma laka!
Igraju se ruke dvije,
(mašemo rukama, vrtimo, pucketamo prstima)
tko će bolje tko će prije.
Bum, bum, bum, bum, bum,
(udaramo šakom u šaku)
to je pjesma laka!
OKOŠ BOKOŠ, PITA KOKOŠ
Okoš bokoš, pita kokoš,
kol´ko, kume, tebi treba jaja?
Okoš bokoš, skoći kokoš,
pita Baja, kol´ko tebi treba jaja.
kupina djece postavi se u krug te ispruže ruke ispred sebe sa zatvorenim šakama. Jedno dijete, govori u ritmu tekst i dodiruje po redu svaku šaku, pa i svoju. Budući da mu je jedna ruka zauzeta, on umjesto nje dodiruje i svoju bradu. Na zadnju riječe, suigrač na čijoj šaci se zaustavila šaka djeteta koje izgovara tekst, odgovara brojem od jeda do deset (ako su djeca starije do dvadeset).Ritam udaranja se nastavlja do izrečenog broja. Onaj koga zahvati dogovoreni broj, makne svoju šaku iz kruga. Igra se dok ne ostane samo jedna šaka u igri, a dijete čije je šaka, je pobijednik igre.
MAKARON
Son makaron,
son makaron
marin, marion.
leo, leo, cin cin cin.
Leo leo, cin, cin cin.
Jedan, dva, tri.
Son makaron, son solfeđo.
Dum dum dum,
dum, dum, dum,
trif, traf, truf.
Son makaron,
son seferon,
temaron, temaron,
leo, leo, cin cin cin,
Leo, leo, cin cin cin.
Jedan dva, tri,
magarac si ti.
Igra se izvodi stojeći ili sjedeći u krugu. Djeca ispuže dlanove, ali tako da dlan desne ruke leži na dlanu lijeve ruke desnog susjeda. Svi dlanovi su okrenuti prema gore. Dijete koje počinje igru svojim dlanom udari o dlan svog lijevog susjeda uz izgovaranje prvog dijela teksta (son makaron). Drugo dijete nastavlja postupak i tako se dlanovi u krugu udaraju pri čemu se izgovara tekst. pri izgovaranju cic cin cin udara se dlan tri put, a na poslijednju riječ "Ti" dijete treba izmaknuti dlan. Ukoliko dijete ne uspije izmaknuti dlan, ispada iz igre. Na taj način se igre sve dok ne ostane jedno dijete koje je pobijednik igre. Igra se može provoditi izgovaranjem samo prve kitice.
TKO JE DOŠAO
Prsti jedne i druge ruke su spojeni (dlan o dlan), a na određeni tekst lupka se prstima na ovaj način:
Tko je došao? - Lupka se samo palčevima.
Mi, mi, mi! - Palčevi su spojeni, lupka se ostalim prstima.
Mama, mama, to si ti? - Lupka se palčevima.
Da, da, da. - lupka se kažiprstima.
Tata, tata to si ti? - Lupka se palčevima.
Da, da, da. - Lupka se srednjim prstima.
Brate, brate to si ti? - Lupka se palčevima
Da, da, da. - lupka se prstenjacima.Sestro, sestro to si ti? Lupka se palčevima.Da, da, da. - lupka se malim prstima.Svi smo zajedno, da, da, da. - Lupka se prstima.
Topla i poučna božićna priča o četiri svijeće — Miru, Vjeri, Ljubavi i Nadi. Kroz jednostavne i dirljive rečenice, djeca uče koliko je važno čuvati mir, vjerovati, voljeti i nikada ne izgubiti nadu. Savršena priča za advent, vjeronauk ili obiteljsko čitanje uz svijeće.
U jednom tihom hramu gorjele su četiri svijeće. Svaka je imala svoje ime i posebno značenje. Njihovi su plamići nježno titrali i grijali prostor toplinom.
Prva svijeća zvala se MIR.
Tiho je rekla:
„Ja sam MIR. Ljudi me često zaborave čuvati. Umjesto mira, svađaju se i ljute. Zato ću se ugasiti.“
I njezin se plamen utišao.
Druga svijeća zvala se VJERA.
Rekla je tihim glasom:
„Ja sam VJERA. Ljudi sve manje vjeruju — u Boga, u sebe i jedni u druge. Zaboravljaju koliko je vjera važna.“
I njezin je plamen nestao.
Treća svijeća zvala se LJUBAV.
Rekla je tužno:
„Ja sam LJUBAV. Ljudi ponekad zaborave voljeti i pomagati. Bez ljubavi, ja više ne mogu svijetliti.“
I ona se ugasila.
Tada je u hram ušlo jedno malo dijete.
Vidjelo je ugašene svijeće i tužno reklo:
„Zašto ste se ugasile? Trebale ste gorjeti zauvijek!“
I djetetu su potekle suze.
Ali tada se začuo topao, nježan glas.
To je govorila četvrta svijeća — NADA.
„Ne plači,“ rekla je. „Ja još gorim. Sve dok postoji nada, možemo opet zapaliti i mir, i vjeru, i ljubav. Nada nikada ne smije nestati!“
Dijete je pažljivo uzelo NADU i s njom ponovo upalilo ostale tri svijeće.
Odjednom je cijeli hram bio obasjan toplom svjetlošću.
NADA je rekla:
„Sada zajedno svijetlimo i podsjećamo sve ljude: čuvajte mir, vjerujte, volite jedni druge, i nikada ne gubite nadu.“
I tako se, svake godine u adventu, pale četiri svijeće — Mir, Vjera, Ljubav i Nada — da nas podsjete koliko je svjetlost jača od tame.
Socijalno kompetentna djeca ona su koja se upuštaju u zadovoljavajuće interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i vršnjacima i kroz takve aktivnosti unapređuju svoju osobnu kompetencije, a to su:
➜Popularnost i prijateljstvo
Stručnjaci za socijalni razvoj razlikuju dva aspekta socijalne kompetencije: POPULARNOST (VRŠNJAČKI STATUS) i PRIJATELJSTVO ➜Društvenost i prisnost
Važan čimbenik u ocjeni socijalnog razvoja djeteta može biti kvaliteta, a ne kvantiteta vršnjačkih odnosa. To znači da je važnije da dijete ima nekoliko prijatelja s kojima ima jaču emotivnu vezu, nego da ima puno prijatelja sa nikakvom ili slabijom emotivnom vezom
SASTAVNICE SOCIJALNE KOMPETENCIJE
Sposobnost da reguliraju svoje emocije važan je doprinos razvoju vršnjačkog statusa i prijateljstva. 1.Regulacije emocija
Sposobnost da se reagira na zahtjevne situacije s rasponom emocija i na način koji je socijalno prihvatljiv i dovoljno fleksibilan da bi ostavio i prostora i za spontane reakcije, ali i za sposobnost odgode spontane reakcije prema potrebi. U ranom djetinjstvu djeca moraju naučiti kako se nositi sa frustracijama, kako uživati u drugima, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu te kako razvijati prijateljstva.
2.Socijalno znanje i socijalno razumijevanje
Socijalno kompetentna djeca usklađuju svoje ponašanje s tuđim tako da nađu zajednički jezik, razmjenjuju informacije i ispituju sličnosti i razlike. Socijalna umijeća su najvažnija za socijalno sudjelovanje i uspjeh.
3.Socijalne dispozicija
Predstavlja namjerno i umjereno ponašanje prema širokim ciljevima:
radoznalost
šaljivost
kreativnost
plahivost
refleksivnost
pristupačnost
svadljivost
škrtost
UOBIČAJENI PROBLEMI SOCIJALIZACIJE
STIDLJIVOST
Sramežljivost je u nekim situacijama primjerena reakcija u male djece. Dijete je svijesno nepoznate situacije. Međutim, izrazita sramežljivost, povučenost i socijalna izoliranost mogu ostaviti posljedice na djetetov razvoj. Treba razlikovati nezrelu samotnjačku igru kod predškolaca (npr. glumljenje životinja) i zrelu individualnu igru (npr. slikanje i slične individualne aktivnosti). AGRESIVNOST
Jedan od najvećih problema.
Postoje dva tipa agresivnost:
1. Reaktivna agresivnost - defenzivna reakcija na neki izazov koji je popraćen vidljivim bijesom
2. Proaktivna agresivnost - sileđijska agresija kojoj je cilj dominacija ili zastrašivanje vršnjaka. Djeca su agresivna jer im nešto manjka, neko socijalno umijeće ili kontrola impulsa, ili jer se ne znaju nositi sa visokim razinama bijesa ili agresivnosti.
USAMLJENOST
Mala djeca mogu osjećati duboku usamljenost, kadšto kao posljedica obiteljskih okolnosti. Takvoj djeci odgajatelji mogu pomoći da im prodube osjećaj pripadnosti.
UTJECAJI NA RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE
ULOGA OBITELJI
Najvažniji utjeca na razvoj socijalizacije. Opće kompetencije djece, uključujući i ovu socijalnu kompetenciju, pospješuju se autoritativnim, a ne permisivnim roditeljskim odgojem.
⟶AUTORITATIVNI ODGOJ
Kombinacija intenzivne skrbi i intenzivnog nadzora kao i dobre komunikacije i topline. Socijalno kompetentna i samostalna djeca potječu iz obitelji u kojima su iskusila i bliskost i rezerviranost, i ljubav i strogost.
ULOGA VRŠNJAKA
Predškolska djeca se osjećaju manje stresno u nepoznatim situacijama u nazočnosti nekog drugog djeteta, pa čak i njima nepoznatima, nego kad su sama.
ULOGA ODGOJITELJA
Kada se odgojiteljica posveti jednom djetetu umjesto da se obraća cijeloj grupi, lakše će potaknuti dijete na aktivno mišljenje pomoću neke problemske situacije i ponuditi prijedloge na topao poticajni način.
2. DJELOTVORNE STRATEGIJE KOJE POJAČAVAJU SOCIJALNU KOMPETENCIJU
➤OTVORENA KOMUNIKACIJA S RODITELJIMA
➤POŠTIVANJE DJEČJIH OSJEĆAJA
➤USPOSTAVA AUTORITETA I POVJERENJA
➤POZITIVNO ETIKETIRANJE DJEČJEG KARAKTERA
➤UVAŽAVANJE INDIVIDUALNIH RAZLIKA
➤POZIVANJE NA TEMELJNA PRAVA
➤POJAČAVANJE PROSOCIJALNIH UMIJEĆA
➤OBRAĆANJE DJEČJEM ZDRAVOM RAZUMU
➤POMOĆ U PREVLADAVANJU NEDAĆA
NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA
Sukob je situacija u kojoj postoje suprotna zbivanja i tendencije, ponašanja i emocije. KONSTRUKTIVANO RJEŠAVANJE SUKOBA predstavlja aktivan odnos prema problemu, u kome će svaki sudionik voditi računa kako o svojim potrebama i željama, tako i o potrebama i željama druge strane. Socijalne vještine, odnosno naučeni oblici ponašanja, pridonose uspostavljanju uspješnijih odnosa s okruženjem i većem osobnom zadovoljstvu.
SOCIJALNE VJEŠTINE KOJE NASTOJIMO RAZVIJATI KOD DJECE:
slušanje
započinjanje i održavanje razgovora
postavljanje pitanja
zahvaljivanje i pohvaljivanje
predstavljanje sebe i drugih
davanje i slijeđenje uputa
ispričavanje
uvjeravanje
poznavanje i izražavanje tuđih osjećaja
traženje dozvole
dijeljenje, pomaganje, pregovaranje
samokontrola
izbjegavanje tučnjeva i sl.
Potrebno je što više poticati djecu na korištenje vještina i rješavanja vlastitih problema jer će djeca tako biti češće u prilici ovladavati vještinama za kreativno rješavanje sukoba. Cilj nije ukloniti sukob jer sukobi mogu poticati osobni rast i razvoj i učenje i promjene. Cilj je smanjenje broja sukoba i priprema djeteta za efikasnije i konstruktivno nošenje sa sukobima kad se oni pojave.
Literatura:
Katz i McClellan: Poticanje razvoja dječje socijalne kompetencije
Marina Ajduković i Nina Pečnik: Nenasilno rješavanje sukoba
Josip Janković: Sukob ili suradnja
PREPORUČENE KNJIGE I SLIKOVNICE:
Marian Diamond i Janet Hopson: Čarobno drveće uma
Sue Bredkamp: Kako djecu odgajati
Mira Čudina-Obradović: Priče o dobru, priče o zlu
Jesper Juul: Vaše kompetentno dijete
Grupa autora: Osobine i psihološki uvjeti razvoja djece predškolske dobi
Ivanka Borovac : Dječji bonton: Pravila lijepog ponašanja - slikovnica
Valentina Glavica: Priče za djecu
Zbirka Miffy: Miffy je zločesta
Marina Ajduković i Nina Pečnik: Nenasilno rješavanje sukoba
Josip Janković: Sukob ili suradnja
Katz i McClellan: Poticanje razvoja dječje socijalne kompetencije
