Živio jednom jedan kralj, a imao, lijep, veliki vrt. U vrtu je rasla prekrasna voćka. Kralju je ona od svih stabala bila najmilija. U proljeće bi se voćka osula ružičastim cvjetovima, nalik na kitice cvijeća. Ljeti je bila pokrivena zelenim lišćem i plodovima što su zorili na suncu. U jesen je rađala velikim, slatkim jabukama. Kralj je svaki dan dolazio u vrt i jeo mirisne jabuke. Zato je bio zdrav i uvijek dobre volje.
Godine su prolazile. Voćka je počela starjeti, gubiti snagu. Došla je strašna, ledena zima. Voćka se sušila. U proljeće, rascvala su se sva stabla u vrtu. Samo je stara voćka stajala siva i suha. Kralj je gledao dragu voćku kako umire. Bio je vrlo, vrlo tužan. Pozvao je vrtlara i naredio mu da posiječe voćku. Čim je izustio te riječi, razbolio se. U čitavom kraljevstvu nije bilo liječnika koji bi mu mogao povratiti snagu. Vrtlar je uzeo sjekiru i zaputio se u vrt da posiječe staru voćku. U taj čas doletje k njemu krasna ptica i reče:
- Nemoj sjeći tu voćku, molim te. Kora joj je puna kukaca. Ja se njima hranim. –
Uto doskakuće k vrtlaru vjeverica i vikne drhtavim glasom: -Vrtlaru, vrtlaru molim te nemoj sjeći voćku. Ako je posiječeš, uništit ćeš mi zalihe za zimu, pa ću umrijeti od gladi kad dođe studen.-
Ali vrtlar odgovori:
- Kralj mi je naredio da posiječem voćku. Moram poslušati kraljevu naredbu. On podigne sjekiru, ali upravo tada začuje glasno zujanje. Opkoli ga gust roj pčela.
- Nemoj sječi voćku, nemoj- zujale su pčele.
Mi ćemo kralju dati najboljeg meda, pa će opet biti zdrav i snažan.
Vrtlar baci sjekiru i otrči kralju da mu ispripovijeda što se dogodilo.
Kralj otvori oči i reče slabašnim glasom:
- Nemoj sjeći voćku, ostavi je.
Vrtlar tada donese kralju veliki vrč pun slatkog pčelinjeg meda. Kralj je svaki dan jeo med, pa je uskoro sasvim ozdravio.
Godine su prolazile. Voćka je počela starjeti, gubiti snagu. Došla je strašna, ledena zima. Voćka se sušila. U proljeće, rascvala su se sva stabla u vrtu. Samo je stara voćka stajala siva i suha. Kralj je gledao dragu voćku kako umire. Bio je vrlo, vrlo tužan. Pozvao je vrtlara i naredio mu da posiječe voćku. Čim je izustio te riječi, razbolio se. U čitavom kraljevstvu nije bilo liječnika koji bi mu mogao povratiti snagu. Vrtlar je uzeo sjekiru i zaputio se u vrt da posiječe staru voćku. U taj čas doletje k njemu krasna ptica i reče:
- Nemoj sjeći tu voćku, molim te. Kora joj je puna kukaca. Ja se njima hranim. –
Uto doskakuće k vrtlaru vjeverica i vikne drhtavim glasom: -Vrtlaru, vrtlaru molim te nemoj sjeći voćku. Ako je posiječeš, uništit ćeš mi zalihe za zimu, pa ću umrijeti od gladi kad dođe studen.-
Ali vrtlar odgovori:
- Kralj mi je naredio da posiječem voćku. Moram poslušati kraljevu naredbu. On podigne sjekiru, ali upravo tada začuje glasno zujanje. Opkoli ga gust roj pčela.
- Nemoj sječi voćku, nemoj- zujale su pčele.
Mi ćemo kralju dati najboljeg meda, pa će opet biti zdrav i snažan.
Vrtlar baci sjekiru i otrči kralju da mu ispripovijeda što se dogodilo.
Kralj otvori oči i reče slabašnim glasom:
- Nemoj sjeći voćku, ostavi je.
Vrtlar tada donese kralju veliki vrč pun slatkog pčelinjeg meda. Kralj je svaki dan jeo med, pa je uskoro sasvim ozdravio.
(Ruth Hurlimann)
Nema komentara:
Objavi komentar