Šuma je bila njihovo igralište. Svakog jutra, kad bi sunce provirilo kroz lišće, Bruno bi se protegnuo, Miki bi veselo skakutao, a Tinko bi se okrenuo na leđa da ga ugrije prvi zrak sunca.
Zajedno su pravili kule od grančica, utrkivali se do potoka i skupljali žireve koje bi kasnije pretvarali u male brodiće. Kad bi zapuhnuo vjetar, puštali su te brodiće niz potok i smijali se dok su ih valovi nosili dalje.
Bilo im je lijepo, sve dok jednoga dana sunce nije zašlo ranije nego obično.
Večer se spustila na šumu.
Lišće je tiho šuškalo, a nebo je postajalo sve tamnije. Bruno je upalio malenu lampicu od krijesnica koju su sami napravili, a Miki se zagledao prema špilji u stijeni.
Večer se spustila na šumu.
Lišće je tiho šuškalo, a nebo je postajalo sve tamnije. Bruno je upalio malenu lampicu od krijesnica koju su sami napravili, a Miki se zagledao prema špilji u stijeni.
“Tamo je mrak…” šapnuo je.
“Čujem čudne zvukove. Kao da netko škripi i šušti.”
Njegove duge uši su se tresle.
Bruno se pokušao nasmijati, ali i sam je osjetio malu jezu u trbuhu.
“Znaš,” rekao je tiho, “i ja se ponekad bojim. Kad noću čujem vjetar kako huči kroz grane, srce mi lupa kao bubanj.”
Tinko je spustio bodljice i dodao:
“A ja se bojim kad grmi. Uvijek se sakrijem pod list i čekam da prestane. Ponekad brojim do sto, ali i dalje se bojim.”
Zastali su.
Svaki je šutio nekoliko trenutaka. Onda su se pogledali i – nasmiješili.
Odjednom, nije bilo tako strašno.
Shvatili su da svi ponekad osjećaju strah.
“Znaš što?” rekao je Bruno. “Hajdemo zajedno pogledati što to šuška u špilji!”
“Zajedno?” upitao je Miki.
“Zajedno,” potvrdio je Bruno. “Kad smo zajedno, sve je lakše.”
Tinko je klimnuo. “Ako budemo držali jedni druge za šapu i bodlje, nitko se neće bojati!”
I tako su krenuli.
Korak po korak, lagano i pažljivo. Miki je svijetlio lampicom od krijesnica, Bruno je išao prvi, a Tinko je pazio da nitko ne zaostane. Šuma je bila tiha, čulo se samo šuštanje lišća i njihovo lagano disanje.
Kad su stigli do špilje, svjetlo krijesnica obasjalo je ulaz.
Unutra je bilo tamno, ali nešto se doista pomicalo!
Sva trojica su zadržala dah.
Odjednom – “Huuh… huuh…” – začuo se tihi zvuk.
Bruno je skupio hrabrost, pomaknuo se naprijed i zavirio unutra.
I što su vidjeli?
Malu sovu, kako spava!
Sklupčana u gnijezdu od lišća, tiho je hrkala i povremeno trzala krilima.
“Pih!” nasmijao se Miki, “pa to nije čudovište, to je samo sova!”
Sva trojica su prasnula u smijeh.
Bruno se okrenuo i rekao:
“Vidite? Kad smo zajedno i kad razgovaramo o tome što nas plaši, strah postane manji.”
Tinko je veselo poskočio, a njegove su se bodlje zablistale na svjetlu krijesnica.
“Sad znam! Kad se opet budem nečega plašio, reći ću vam odmah.”
Tako su se vratili pod svoj veliki hrast. Sjeli su u krug, gledali zvijezde i pričali o svemu čega su se nekad bojali. Miki se bojao velikih oblaka, Bruno mraka ispod korijenja, a Tinko dubokog potoka. Svaki put kad bi to podijelili, osjećali bi se lakše.
Od tada, svaki put kad bi netko od njih bio uplašen – zbog groma, vjetra, nepoznatog zvuka ili tamnog oblaka – prijatelji bi se okupili, zagrlili i rekli:
“Nisi sam. Kad dijelimo strah, on postaje sve manji.”
I stvarno, strah bi svaki put postao toliko malen da bi nestao, baš kao balon koji lagano odleti u nebo.
A šuma ispod starog hrasta bila je još sretnije mjesto – puno smijeha, igre i hrabrosti.
Jer sada su Bruno, Miki i Tinko znali:
pravi prijatelji dijele i smijeh i strah.
Njegove duge uši su se tresle.
Bruno se pokušao nasmijati, ali i sam je osjetio malu jezu u trbuhu.
“Znaš,” rekao je tiho, “i ja se ponekad bojim. Kad noću čujem vjetar kako huči kroz grane, srce mi lupa kao bubanj.”
Tinko je spustio bodljice i dodao:
“A ja se bojim kad grmi. Uvijek se sakrijem pod list i čekam da prestane. Ponekad brojim do sto, ali i dalje se bojim.”
Zastali su.
Svaki je šutio nekoliko trenutaka. Onda su se pogledali i – nasmiješili.
Odjednom, nije bilo tako strašno.
Shvatili su da svi ponekad osjećaju strah.
“Znaš što?” rekao je Bruno. “Hajdemo zajedno pogledati što to šuška u špilji!”
“Zajedno?” upitao je Miki.
“Zajedno,” potvrdio je Bruno. “Kad smo zajedno, sve je lakše.”
Tinko je klimnuo. “Ako budemo držali jedni druge za šapu i bodlje, nitko se neće bojati!”
I tako su krenuli.
Korak po korak, lagano i pažljivo. Miki je svijetlio lampicom od krijesnica, Bruno je išao prvi, a Tinko je pazio da nitko ne zaostane. Šuma je bila tiha, čulo se samo šuštanje lišća i njihovo lagano disanje.
Kad su stigli do špilje, svjetlo krijesnica obasjalo je ulaz.
Unutra je bilo tamno, ali nešto se doista pomicalo!
Sva trojica su zadržala dah.
Odjednom – “Huuh… huuh…” – začuo se tihi zvuk.
Bruno je skupio hrabrost, pomaknuo se naprijed i zavirio unutra.
I što su vidjeli?
Malu sovu, kako spava!
Sklupčana u gnijezdu od lišća, tiho je hrkala i povremeno trzala krilima.
“Pih!” nasmijao se Miki, “pa to nije čudovište, to je samo sova!”
Sva trojica su prasnula u smijeh.
Bruno se okrenuo i rekao:
“Vidite? Kad smo zajedno i kad razgovaramo o tome što nas plaši, strah postane manji.”
Tinko je veselo poskočio, a njegove su se bodlje zablistale na svjetlu krijesnica.
“Sad znam! Kad se opet budem nečega plašio, reći ću vam odmah.”
Tako su se vratili pod svoj veliki hrast. Sjeli su u krug, gledali zvijezde i pričali o svemu čega su se nekad bojali. Miki se bojao velikih oblaka, Bruno mraka ispod korijenja, a Tinko dubokog potoka. Svaki put kad bi to podijelili, osjećali bi se lakše.
Od tada, svaki put kad bi netko od njih bio uplašen – zbog groma, vjetra, nepoznatog zvuka ili tamnog oblaka – prijatelji bi se okupili, zagrlili i rekli:
“Nisi sam. Kad dijelimo strah, on postaje sve manji.”
I stvarno, strah bi svaki put postao toliko malen da bi nestao, baš kao balon koji lagano odleti u nebo.
A šuma ispod starog hrasta bila je još sretnije mjesto – puno smijeha, igre i hrabrosti.
Jer sada su Bruno, Miki i Tinko znali:
pravi prijatelji dijele i smijeh i strah.
Nema komentara:
Objavi komentar