U davna vremena u dalekoj šumi živio čovjek po imenu Nikola. Brinuo se da u njegovoj šumi drveće mirno raste i da životinje imaju sve što im treba za sretan život - vodu, hranu, slobodu.
Tamo se nijedno drvo nije bojalo sjekire. Životinje se nisu bojale da će ostati bez hrane kad padne snijeg i prekrije travu i zamrzne potok. Cijela šuma bila je Nikolino veliko dvorište.
Kada bi u šumu došla noć, mrak bi sakrio sve što živi i raste. Nikola je tada palio svjetiljku, sjedao uz vatru i nešto radio. Živio je sam i nije imao s kom razgovarati. Ali, nije mu bilo dosadno. Imao je svoje misli. A, o kome? O čemu?
Evo ovako: Kao što svaka šuma ima svoj kraj tako ga je imala i Nikolina. A na kraju šume bilo je selo. A u selu djeca. Bilo je to i bogato i siromašno selo. Djeca su bila bogata jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane, svako dijete je imalo prijatelja. Ali nisu imali baš sve. U selu nije bilo igračaka. A tek obuća! Svako dijete je imalo samo jedne jedine čizmice.
I tako je nastala ova priča.
Djeca su se više od svega voljela igrati u blatu. Ljeti su bosi trčali po blatu, klizali se, padali, mijesili kolače, pravili kule, tunele, ceste. U jesen je, međutim, postalo hladno za bose nožice. A oni su se i u jesen htjeli igrati u blatu - tek tada ga je bilo posvuda. U onim jednim jedinim čizmicama!
Majke su se zabrinuto pogledavale, klimale glavom i nešto jedna drugoj govorila. I čizmice su se zabrinule. Hoće li izdržati do kraja ljeta biti zdrave i lijepe ako su stalno prljave?
A gdje nam je Nikola?
Evo ga. Ide prema selu. Toplo se obukao, polako hoda stazom od mokrog lišća i nešto opet misli i smješka se. kako i ne bi! Danas mu je imendan. A na imendan ne treba biti sam. U selu će Nikola u svoju vreću spremiti brašno, šećer, sol, krumpire... U svaku će kuću zaći da čuje što se dogodilo od zadnji puta, jesu li svi zdravi, tko se rodio, tko se oženio... Tako je svaki put. Tako je trebalo biti i ove godine. Ali - u svakoj je kući majka Nikoli došapnula ono o blatnim čizmicama. I Nikola se zabrinuo. Dogovorili su se tada roditelji i Nikola: Kada iduće put bude dolazio rano jutro u selo, na svoj imendan, u svakom prozoru će ga dočekati čist dječje čizmice. On će u njih, dok djeca još spavaju, staviti nešto što svako dijete voli - igračku.
Bio je to divan dogovor. Nikola neće navečer samo sjediti kraj vatre i misliti na lijepe stvari nego će ih i izrađivati. Šuma je puna komadića drveta i on će od njih nožićem raditi male životinje, mala kola, namještaj za lutkinu kuću i sve što mu padne napamet...A djeca? Ona će svako veće čistiti svoje čizmice, a navečer prije Nikolinog imendana će ih staviti na prozor da i Nikola vidi da su čiste. on će im kada bude išao kroz selo u čizmice nešto stavljati, a to nešto bit će prava igračka za hladne zimske dane.
Tako su se bili dogovorili i tako je bilo godinama.
Uvijek bi djeca s veseljem čekala 6. prosinca jer je to bio Nikolin imendan. Nikola bi tada napunio svoju veću igračkama koju je sam napravio i išao od kuće do kuće. Gdje god je vidio čizmicu na prozoru, znao je da tu ima djece koja očekuju svoj dar.
Prolazila je godina za godinom, djeca su rasla, imala su već i svoju djecu, a Nikola je bio sve stariji i stariji…
I ova djeca su se veselila Nikolinom imendanu. Kad bi osvanuo 6. Prosinaca, svi su jedni drugima uzvikivali:
„Sretan ti Nikolin imendan!“
Osvanulo je tako jedne godine jutro 6. Prosinca i majke su kao i svake godine ustale iz kreveta da provjere je li čizmica na prozoru i ima li u njoj štogod. Bile su i one jednom male i čistile svoju čizmicu – a ono ništa… Pogledale su malo bolje – stvarno nema ništa..pa treći put – opet ništa…
Javile su to brzo jedna drugoj, čudile se, onda se zabrinule, a na kraju rastužile… Znale su da se Nikoli nešto dogodilo. Bio je on već starac i staza do sela mu je postala preduga, a veća preteška…. Majke nisu htjele da i njihova djeca budu žalosna. Svaka je majka, u tom malom selu, počela po kući tražiti nešto što bi mogla staviti u djetetovu čizmicu. Kako su bili siromašni, majke su u čizmice stavile jabuke, orahe, bombončić, smokvu… a sve to su zamotale u male šarene paketiće.
I stvarno. Djeca su se probudila, bosa otrčala do svojih čizmica i bila jako sretna. Sada su već imala dovoljno igračaka i slatki ih je doručak razveselio.
I tako je to danas. Uvijek ima jedan dan kad se dijete probudi i još boso i pospano otkrije da ga netko voli i misli na njega…
I priči ovoj nije kraj… I moja je mama bila u ovoj priči, i ja sam bila u njoj i svatko tko ima čizmice ili barem cipelice može u nju ući….
Zapisala Mirjana Milanović
Preuzeto iz knjige „Blagdani djetinjstva“
Nema komentara:
Objavi komentar