Razlistao se žuti maslačak u zelenoj travi, nakostriješio nježne latice kao mali žuti jež.
Osmjehnuo se žutom danu, naklonio se žutom suncu, poljubio žutog leptira, kimnuo žutim maslačcima oko sebe, zatim bezbrižno zijevne.
- Ah, kako je dosadno – reče maslačak žutom mravu.
- Pričaj mi o tome kako sam lijep.
Mrav ga pogleda dostojanstveno.
- Ti si običan maslačak. Zvijezde su lijepe.
- Tko su zvijezde?
- Treba ih pronaći. One su uvijek iza….
Zamislio se maslačak, tako se zamislio da je uvečer zaboravio zatvoriti latice. Uplašio se mraka i zaplakao. Njegov plač zvonio je u mraku kao malo bespomoćno zvono.
Odjednom se cijelo polje obasja čudnom srebrnom svjetlošću. Gore visoko, visoko počeše nicati žuti cvjetovi.
- Maslačci, maslačci! I noć ima svoje maslačke! Kako li samo svijetle!
Ujutro je maslačak sneno klimao glavom.
- Dobro jutro, maslačku1 – reče žuti leptir došavši da ga poljubi.
- Ja nisam maslačak, već zvijezda!
- Oho, ohoho.
Zabrijalo je livadom.
- Zvijezda, na našu je livadu pala zvijezda. Noćas je bila noć zvijezda.
Svi se sakupiše da vide čudo, da vide zvijezdu.
- Pa to je običan maslačak.
- Ja sam zvijezda, ja sam zvijezda.
Žuti je maslačak bio uporan sve dok se nije pretvorio u mali pahuljasti balon.
Vjerovao je da će tim balonom stići do zvijezda. Sve do prvog vjetra….
Nema komentara:
Objavi komentar