Lucija nije mogla vidjeti očima – bila je slijepa. Ali zato je sjajno slušala srcem. Po zvuku je znala kad prolazi vjetar, kad se igraju životinje i kad mama peče kolače.
Jednog sunčanog dana, Lucija je dugo šetala šumom, pa je sjela ispod velikog oraha i zaspala. U snu joj se pojavila dobra vila i rekla joj:
„Lucija, tvoje srce je puno svjetlosti. Jednog dana darovat ću ti poseban dar.”
Lucija se probudila sretna, ali još nije znala što to znači.
Na povratku kući srela je staricu koja je teško hodala i tražila pomoć.
Lucija joj je odmah pružila ruku i rekla:
„Dođite, odvest ću vas kući.”
Zajedno su polako hodale kroz šumu. Kad su stigle do grada, Lucija je u svom džepiću našla jabuku i ponudila je jednom gladnom dječaku. Dječak se nasmiješio, a Luciji je bilo toplo oko srca jer je mogla pomoći.
Kad su došle do kuće starice, Lucija je čula čovjeka koji je zatražio pomoć – netko mu je ukrao odjeću. Bez razmišljanja, Lucija mu je dala svoj najdraži šal da ga ugrije.
Tada starica reče:
„Lucija, ti si stigla. Pogledaj gore u nebo.”
Lucija podigne glavu… i prvi put u životu ugleda sjajan puni mjesec!
Starica se pretvorila u dobrotvornu vilu iz njezina sna i rekla:
„Tvoje dobro srce pronašlo je novi dom – tvoje oči.”
Lucija je od sreće potrčala kući i zagrlila svoju majku.
I tako, kaže se, da Lucija i danas svijetom širi dobrotu i svjetlost, baš kao mala svijeća koja svima pokazuje put.
Nema komentara:
Objavi komentar