Mali medo svake se večeri malo uplašio kad bi sunce zašlo. Soba bi postala tamna, a sjene na zidu činile su mu se velike i čudne.
Jedne večeri, privio se uz svoju mamu medvjedicu i tiho rekao:
“Mama, bojim se mraka.”
Mama ga je nježno zagrlila i šapnula:
“Ja sam uvijek uz tebe, i kad me ne vidiš. Vjeruj u moju ljubav.”
Medo je duboko udahnuo, zatvorio oči i osjetio toplinu u srcu – kao mali, mekani plamenčić koji ga grije.
Taj plamenčić bio je njegova vjera da mama misli na njega, čuva ga i voli, čak i u tami.
Kad je ponovno otvorio oči, mrak se više nije činio tako strašan.
Sjene su postale samo sjenice, a tišina je zvučala kao uspavanka šume.
Medo se smjestio u svoj krevetić i rekao:
“Vjerujem ti, mama.”
A mama se nasmiješila:
“I uvijek ćeš imati svjetlo u svom srcu koje te vodi.”
Te je noći mali medo zaspao miran, znajući da je voljen – i kad vidi, i kad ne vidi.
Nema komentara:
Objavi komentar