Jednom dok je mali mrav šetao po šumi, zatekne ga veliki pljusaki. Kamo da se skloni? – razmišljao je Mrav.
Ugledao Mrav gljivu, dotrčao do nje i sklonio se pod njenim klobukom. Sjedi on i čeka da pljusak mine.
Ali kiša pljušti sve jače i jače….
Mokar i sustao vuče se prema gljivi Leptir.
- Mrave, prijatelju – reče Leptir – pusti me da se sklonim od kiše pod gljivu. Smočio sam, prokisao i ne mogu letjeti.
- A kako da te pustim? – reče Mrav. – Jedva sam se i sam smjestio.
- Ti sigurno nisi čuo za poslovicu: „Ako čeljad nije bijesna,kuća nije tijesna!“ – reče leptir mudro.
I pustio mrav Leptira pod gljivu. Sjede oni i čekaju da kiša prestane.
Ali kiša plušti sve jače….
Trči stazicom Miš.
- Hej, pustite me pod gljivu. Voda se u potocima slijeva niz moja leđa!
- A kamo ćemo s tobom? I sami imamo jedva mjesta.
- Pa stisnite se malo.
Stisnuli se Mrav i Leptir, pa pustili Miša pod gljivu. Sjede, čekaju da kiša prestane. A kiša lije, ne prestaje.
Odjednom prema gljivi skakuče Vrabac i pišti:
-Smočilo mi se perje, krila se umorila. Pustite me u zaklon, da se odmorim, osušim i kraj kiše dočekam.
- Ali ovdje više nema mjesta.
- Zbijte se, podvijte noge, molim vas.
- Dobro. – rekoše.
Zbili se oni, našli i za Vrapca mjesta. U tom času zečić iskoči na livadu, spazi gljivin klobuk, pa potrči prema skloništu.
- Sakrijte me! – viče. - Spašavajte me! Lisica me lovi.
- Žao mi je zečića – reče Mrav. – Dajte da se još malo stisnem.
Jedva što su sakrili zeca, dotrči lisica.
- Niste li vidjeli zeca? – upita ona.
- Nismo.
Lisica je prišla malo bliže, njuškala naokolo, njuškala.
- Da se nije ovdje sakrio? – upita.
- Ma gdje da se tu sakrije? Jedva da i za nas ima mjesta.
Mahnula lisica repom i otišla. Za to vrijeme i kiša je prestala, sunce proviruje iz oblaka.
Svi se izvukli ispod klobuka, pa se raduju. Samo se Mrav zamislio, pa onda reče:
Svi se izvukli ispod klobuka, pa se raduju. Samo se Mrav zamislio, pa onda reče:
- Čujte, kako ej to moguće? Isprva je meni samom bilo tijesno ispod gljive, a na kraju se našlo mjesta za nas petero?
- Kva, ha, ha! – nasmije se netko na sav glas.
Svi pogledaše rema mjestu odakle je dolazio smijeh. Na vrhu klobuka sjedila je žaba.
Svi pogledaše rema mjestu odakle je dolazio smijeh. Na vrhu klobuka sjedila je žaba.
- Eh, vi…..pa gljiva je to…..
Ali, nije rekla do kraja nego je odskakutala.
Svi su pogledali gljivu i čudom se čudili: kako to da je isprva bilo tijesno pod njezinim klobukom, a čas kasnije se pod njim našlo mjesta za sve. Čudom se čudili i nikako da se dosjete.
Svi su pogledali gljivu i čudom se čudili: kako to da je isprva bilo tijesno pod njezinim klobukom, a čas kasnije se pod njim našlo mjesta za sve. Čudom se čudili i nikako da se dosjete.
A jeste li se vi dosjetili?
F. Sutjejev
Nema komentara:
Objavi komentar