Proljeće je već zašlo u drugi od svoja tri mjeseca. Razbujalo se predivno godišnje doba. Zelena boja, svijetle i nježna kao nikad prije ni poslije prekrila je livade i šume. sve ono što kani klijati, listati i cvasti, proklijalo je, prolistalo i procvalo. Tako su životinje dobile hranu. S hranom su ojačale nakon zimskog mirovanja i razigrale se trčeći po poljima, vesele pod toplinom sunca.
Dva zečića skakutala su uz mamu zečicu, udaljavajući se povremeno od nje, jer ih je mamila znatiželja. U jednom trenutku ugledaju mladog zeca koji je sporo slijedio svoju majku. Čudilo ih je to pa se vrate i upitaju:
- Pogledaj onog zečića i reci zašto ne skakuće? kao da se ne veseli proljeću.
Mami zečici sve je odmah bilo jasno pa odgovori:
-Pogledajte njegove uši. Koliko ih ima?
- Tri uha.
Zečica reče:
Ima dva, ali je jedno razderano. Ili je u grmlje zapeo o trnje, ili ga je netko ranio. Zato se drži uz mamu, osjeća se zaštićeno.
Zečići se zamisle i sve su se više zadržavali uz svoju mamu. Stekli su jedno iskustvo, a ono im je govorilo da mama pruža sigurnost.
Nada Iveljić
Nema komentara:
Objavi komentar