U dubokoj šumi živjeli su jednom davno jež Ježo i ježica Ježurka. Bili su sami, nesretni, tužni i željni ljubavi. Čeznuli su da upoznaju nekog svog, nekog tko bi ih razumio, s kim bi se družili smijali, grlili i ljubili. Imali su mnogo dalekih poznanika i prijatelja, ali nikog bliskog, jer su se svi bojali bodlji i rana koje one mogu nanijeti. Ježevi su bili razočarani brojnim neuspjelim pokušajima da ih netko zavoli i prigrli i odustali su, prihvatili svatko svoju tugu i samoću, ne znajući da onaj drugi postoji, tužni što su svojim bodljama ubili toliko živih bića. A sve što su željeli bilo je – osjetiti bliskost. Živjeli su ne znajući da samo jež može zagrliti drugog ježa, jer se njihove bodlje savršeno dobro poklope tako da nitko ne bude ranjen.
Šetali su jednom tako šumom Ježo i Ježurka, dok je jesenje krhko lišće šuštimice krckalo pod njihovim šapama. Najednom, zastanu kao ukopani kad se nađoše njuškom u njušku jedan s drugim. Čude se, gledaju, Ježurka se čak pitala da li je to neko čudno ogledalo postavljeno usred šume. Tko ga je postavio? Zašto? Nakon nekog vremena gledanja i njuškanja, među ježevima se počela rađati simpatija i naklonost. Jedan u drugom su gledali svoj odraz, svoje drugo ja, svojeg partnera i prijatelja. I svoje bodlje, koje su toliko puta ranile druga bića, nehotice.
Silna želja za zagrljajem rasla je u ježićima za to vrijeme ispunjeno čežnjom. Ali strah od bodlji nije im dao da se približe jedan drugom. Stajali su tako dok lišće pod njihovim nogama nije postalo prah. Pao je prvi snijeg te zime, a oni su još uvijek stajali, stajali i stajali, ugasla pogleda, promrzlih šapica, ukočeni od hladnoće i straha. Došlo je proljeće, snijeg je postao potok, šuma je oživjela, proljeće je unijelo novu radost u sva živa bića. Samo je pogled Ježe i Ježurke ostao hladan i zaleđen. Sve dok njihova mala tijela također nisu postala prah. I nikada nisu saznali da su njihove bodlje bile baš idealne dužine, da se međusobno mogu grliti bez straha da će itko biti povrijeđen.
Nema komentara:
Objavi komentar