Jedan od najvećih darova koje možemo dati svojem djetetu je pomoći mu da steknu zdravu samouvjerenost – osjećaj vrijednosti i vjere u sebe. Kako bi se dijete moglo nositi s neuspjehom, sramom, porazom ili gubitkom, jako je važno pomoći mu da stekne samopouzdanje.
Osjećaj tuge se u djeci može javiti u različitim situacijama. Kako bi se dijete moglo nositi s tugom, ono mora biti sposobno prepoznati taj osjećaj i shvatiti njihov uzrok.
Provodeći kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom, čitajući knjige, u igri ili jednostavno razgovorima, pomažete mu da se osjeća vrijedno. Razgovarajući o osjećajima, dijete uči da je posve normalno ponekad biti tužan, ljut ili preplašen.
Djeca koja se nauče nositi s neugodnim osjećajima stječu unutarnju sigurnost koja im pomaže u uspješnijim i kvalitetnijim interakcijama sa svojom okolinom.
Osjećaj straha u djeci mogu izazvati grmljavina, sjene u mraku,…ili strašilo od bundeve koje nas gleda u mraku. Razgovorom o strahovima jačamo djetetovo samopouzdanje te pomažemo djetetu da shvati kako je i najveći strah opet samo osjećaj koji će proći.
Osjećaj ljutnje je jedan od osjećaja s kojim se najteže nosimo. Djeca moraju znati da se svatko ponekad naljuti i da je to prirodan osjećaj, ali im pomoći razgovorom te usmjeravanjem na načine iskazivanja ljutnje koji su prihvatljivi.
Djeca koja se nauče nositi s neugodnim osjećajima stječu unutarnju sigurnost koja im pomaže u uspješnijim i kvalitetnijim interakcijama sa svojom okolinom.
Osjećaj straha u djeci mogu izazvati grmljavina, sjene u mraku,…ili strašilo od bundeve koje nas gleda u mraku. Razgovorom o strahovima jačamo djetetovo samopouzdanje te pomažemo djetetu da shvati kako je i najveći strah opet samo osjećaj koji će proći.
Osjećaj ljutnje je jedan od osjećaja s kojim se najteže nosimo. Djeca moraju znati da se svatko ponekad naljuti i da je to prirodan osjećaj, ali im pomoći razgovorom te usmjeravanjem na načine iskazivanja ljutnje koji su prihvatljivi.
Osjećaj tuge se u djeci može javiti u različitim situacijama. Kako bi se dijete moglo nositi s tugom, ono mora biti sposobno prepoznati taj osjećaj i shvatiti njihov uzrok.
Kako naučiti dijete da slobodno izrazi svoje osjećaje – bez da povrijedi druge
Iz knjige «Odgajam li dobro svoje dijete»
prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander i Ane Karlović
"Nagomilani osjećaji" su osjećaji koji su pod površinom, potisnuti ili zabranjeni, koji se ne mogu izraziti, ili nam važne druge osobe (najčešće roditelji) obeshrabruju njihovo izražavanje (na način da ih odbijaju, osuđuju, ismijavaju, okrivljavaju, kritiziraju, umanjuju), ili su ti osjećaji odgovor na traumu koja je toliko bolna da je dijete ne može svjesno pojmiti pa je pokušava potisnuti.
Stoga je važno da roditelji stvore okruženje u kojem dijete može sigurno i slobodno izraziti svoje osjećaje, bez da povrijedi druge. Djeci treba aktivno slušanje, dozvola za zdravo izražavanje ljutnje te priznavanje i vrednovanje osjećaja (uključujući ljutnju, strah, tugu, veselje, uzbuđenje...).
Kako bi pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, što je neophodno za zdrav emocionalni razvoj djeteta i emocionalnu stabilnost u odrasloj dobi, roditeljima se savjetuje:
1. Priznajte i izrazite vlastite osjećaje («Ljut sam», «Tužan sam», «Sretan sam», «Zabrinut sam»). Neka vas djeca vide kad se smijete, plačete, kad ste tužni, veseli, ljuti. Na taj način djeca uče da je u redu osjećati i izražavati svoje osjećaje.
2. Ne poričite da ste tužni kad su vam oči pune suza, i ne govorite «Nisam ljut!» kad ste zapravo ljuti, jer ćete na taj način djeci poslati dvostruku, zbunjujuću poruku. Dopustite da i vaše tijelo proživi i izrazi emocije koje osjećate.
3. Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama («To mogu prihvatiti», «Ja to mogu», «Snaći ću se», «Ovaj put nisam uspjela, ali sljedeći put ću napraviti drugačije»). Ove tvrdnje stvaraju osjećaj moći i kontrole nad životom te djeca uče da i ona mogu imati tu moć. Time uče da ne prihvaćaju pasivno probleme s kojima se susretnu.
4. Pokažite djetetu svojim primjerom kako se, na konstruktivan način, može nositi s osjećajima, posebno s uznemirujućim osjećajima, poput ljutnje. Porazgovarajte i pokažite mu na koje sve načine može izraziti ljutnju. Npr. recite mu da može:
Nekad se u dječjoj psihologiji smatralo dobrim poticati djecu da fizički izražavaju bijes, npr. da udare jastuk ili loptu, viču u jastuk ili pod tušem, da udare po podu nogom i sl., međutim ove se tehnike u novije vrijeme ne preporučuju jer je dokazano da zapravo pojačavaju bijes i nakon njih djetetu je potrebno duže vrijeme da se smiri.
5. Priznajte i prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarnu činjenicu, bez prosuđivanja tih osjećaja, i bez ponude brzih rješenja. Bolje je reći: «Čini mi se da si tužna jer si se posvađala s prijateljicom. Hoćeš da porazgovaramo o tome?», nego: «Nemoj biti tužna što si se posvađala s prijateljicom, pozovi si drugu prijateljicu.» Tako djeca uče da su njihovi osjećaji važni, da im vjerujemo da se mogu uspješno nositi s tim osjećajima i da je u redu računati na podršku drugih ljudi.
6. Pokažite djetetu da ste dovoljno snažni da se nosite s njegovim osjećajima(kako se ne bi dogodilo da vam se dijete boji ispričati neki problem, da vas ne bi uznemirilo) te da ste sposobni preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.
Pazite da ne ugrozite vlastite osjećaje i potrebe – tj. vlastite granice, pokušavajući «ne uznemiriti» dijete i pretjerano mu ugoditi. Možete dozvoliti djetetu da ima osjećaje, ali je važno da sačuvate svijest o svojim osjećajima i vodite o njima računa. Npr.: «Možeš biti ljut na mene što tražim da se okupaš, ali svejedno hoću da se sad okupaš.» ili: «Naravno da si ljuta što ne možeš koristiti telefon. Ali želim da prvo završiš ovo što sad radiš, pa ćeš onda moći telefonirati.» ili «Stvarno mi smeta što sad slušaš glasno muziku, hoću se odmoriti.». «Sad želim čitati i odmoriti se, u 7 idemo u kino.».
Stoga je važno da roditelji stvore okruženje u kojem dijete može sigurno i slobodno izraziti svoje osjećaje, bez da povrijedi druge. Djeci treba aktivno slušanje, dozvola za zdravo izražavanje ljutnje te priznavanje i vrednovanje osjećaja (uključujući ljutnju, strah, tugu, veselje, uzbuđenje...).
Kako bi pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, što je neophodno za zdrav emocionalni razvoj djeteta i emocionalnu stabilnost u odrasloj dobi, roditeljima se savjetuje:
1. Priznajte i izrazite vlastite osjećaje («Ljut sam», «Tužan sam», «Sretan sam», «Zabrinut sam»). Neka vas djeca vide kad se smijete, plačete, kad ste tužni, veseli, ljuti. Na taj način djeca uče da je u redu osjećati i izražavati svoje osjećaje.
2. Ne poričite da ste tužni kad su vam oči pune suza, i ne govorite «Nisam ljut!» kad ste zapravo ljuti, jer ćete na taj način djeci poslati dvostruku, zbunjujuću poruku. Dopustite da i vaše tijelo proživi i izrazi emocije koje osjećate.
3. Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama («To mogu prihvatiti», «Ja to mogu», «Snaći ću se», «Ovaj put nisam uspjela, ali sljedeći put ću napraviti drugačije»). Ove tvrdnje stvaraju osjećaj moći i kontrole nad životom te djeca uče da i ona mogu imati tu moć. Time uče da ne prihvaćaju pasivno probleme s kojima se susretnu.
4. Pokažite djetetu svojim primjerom kako se, na konstruktivan način, može nositi s osjećajima, posebno s uznemirujućim osjećajima, poput ljutnje. Porazgovarajte i pokažite mu na koje sve načine može izraziti ljutnju. Npr. recite mu da može:
- Reći nekome ili igrački : «Ja sam ljut jer...».
- Duboko udahnuti nekoliko puta.
- Pisati ljuto pismo koje kasnije može poderati.
- Zapisati to u svoj dnevnik.
- Išarati stare novine koristeći puno boja.
- Nacrtati kako se osjeća ili što bi želio/željela da može napraviti.
- Snimiti na audio kazetu kako se osjeća – onda je prebrisati.
- Zgužvati papir u loptu i baciti na prazan dio zida ili u koš.
- Brzo hodati ili trčati. Tjelesnom aktivnošću oslobađamo se velike količine negativne energije i brzo se počinjemo bolje osjećati.
Nekad se u dječjoj psihologiji smatralo dobrim poticati djecu da fizički izražavaju bijes, npr. da udare jastuk ili loptu, viču u jastuk ili pod tušem, da udare po podu nogom i sl., međutim ove se tehnike u novije vrijeme ne preporučuju jer je dokazano da zapravo pojačavaju bijes i nakon njih djetetu je potrebno duže vrijeme da se smiri.
5. Priznajte i prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarnu činjenicu, bez prosuđivanja tih osjećaja, i bez ponude brzih rješenja. Bolje je reći: «Čini mi se da si tužna jer si se posvađala s prijateljicom. Hoćeš da porazgovaramo o tome?», nego: «Nemoj biti tužna što si se posvađala s prijateljicom, pozovi si drugu prijateljicu.» Tako djeca uče da su njihovi osjećaji važni, da im vjerujemo da se mogu uspješno nositi s tim osjećajima i da je u redu računati na podršku drugih ljudi.
6. Pokažite djetetu da ste dovoljno snažni da se nosite s njegovim osjećajima(kako se ne bi dogodilo da vam se dijete boji ispričati neki problem, da vas ne bi uznemirilo) te da ste sposobni preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.
Pazite da ne ugrozite vlastite osjećaje i potrebe – tj. vlastite granice, pokušavajući «ne uznemiriti» dijete i pretjerano mu ugoditi. Možete dozvoliti djetetu da ima osjećaje, ali je važno da sačuvate svijest o svojim osjećajima i vodite o njima računa. Npr.: «Možeš biti ljut na mene što tražim da se okupaš, ali svejedno hoću da se sad okupaš.» ili: «Naravno da si ljuta što ne možeš koristiti telefon. Ali želim da prvo završiš ovo što sad radiš, pa ćeš onda moći telefonirati.» ili «Stvarno mi smeta što sad slušaš glasno muziku, hoću se odmoriti.». «Sad želim čitati i odmoriti se, u 7 idemo u kino.».
